Božićni simboli

Ispis Autor Milan Krišto

 

betlehemska_stalica


ŽITO

 

Božićno žito još uvijek sijemo i pripremamo u našim kućama i stanovima. Pratimo njegovo klijanje i rast tijekom desetak ili više dana uoči Božića. U krajnjem slučaju, nabavit ćemo ga u cvjećarnici ili na tržnici i njime ipak unijeti dašak obnove života. Sijalo se to božićno žito ili božićna pšenica u tanjurić ili pliticu, čašu, šalicu, kutiju, lončić za cvijeće ili u izdubljenu repu. Najranije se to radilo na dan Svete Barbare, 4.prosinca, a najkasnije na dan Svete Lucije, ali i na blagdan Začeća BDM, 8.prosinca, i na Svetog Nikolu, 6. prosinca, ili pak, gotovo iznimno, na Dan svete Katarine, 25.studenog. Djelomično rok sadnje ovisi o mjesnoj zimskoj temperaturi. Pri tom se pšenično zrnje stavi u tanjurić i zalije, no u pojedinim se krajevima za to upotrebljava ječam, raž, zob, kukuruz, pa i grah. Katkada obitelj priprema po dva žita ili čak za svako dijete po jedno.

BADNJACI

Muškarci bi, naime, kao i u mnogim drugim mjestima, pripremajući se za Božić, na Badnjak nacijepali drva kako bi ih bilo dovoljno za sve blagdanske dane. Usto bi pred kuću dovukli badnjake, tri velika panja, koje će navečer paliti na ognjištu. U sumrak, kad bi zazvonila Zdravo Marija, i kad se u svakoj kući okupila obitelj, gospodar bi skinuo kapu, izišao pred kuću, uzeo badnjak i, noseći ga ispred sebe ušao. Pozdravio bi ukućane riječima „Na dobro nam došla Badnju večer“. Ukućani bi mu odgovarali pozdravom „I s tobom zajedno“. On bi potom badnjak stavio na vatru. Taj postupak se ponavljao tri puta za tri badnjaka.

S badnjaka se uzimao žar kojim su se palile svijeće i vatra na ognjištu.

NARAMAK ŽITNE SLAME

Dok je panj badnjak zbog modernizacije, tj. uvođenja štednjaka, morao uzmaknuti iz tradicijskih običaja i obreda, slama se kao znak Božića mnogo dulje održala.

Kad bi predvečer svi poslovi bili svršeni, gospodar bi otišao po pripremljenu slamu pa bi je na leđima unio u kuću. Od trenutka kad je slama unesena u kuću za obitelj je počinjala proslava Božića. Ulazeći u kuću i unoseći slamu, gospodar bi izrekao pozdravnu rečenicu, a ukućani bi mu odgovorili. Tada bi djeca položila slamu ispod stola po podu. Malo slame stavili bi na stol i prekrili je stolnjakom. Nakon večere, kad su se smjeli udaljiti od stola, svi bi ukućani posjedali na slamu.

Pučko tumačenje je da se slama prostire zato jer se Isus rodio u štalici na slami.  
 

BOŽIćNE SVIJEćE

U pojedinim krajevima običaj je u posudu u kojoj se nalazilo žito (obično ječam ili pšenica) staviti tri svijeće. Tradicionalno su te svijeće bile od prirodnog voska – voštane. Svaka od njih simbolizirala je Oca, Sina i Duha svetoga. Ukućani, a najčešće su to bila djeca, su znali svakome od odraslih članova obitelji dodijeliti jednu od tih svijeća. Onda bi se kod gašenja svijeća vinom, pratilo koja će se najprije ugasiti, odnosno koja će najdulje odolijevati vinu. To bi među djecom značilo kako će onaj koga predstavlja ona svijeća koja najdulje ostane gorjeti, najdulje „živjeti“.

Jedna se svijeća, obično veća od obične svijeće, poslije badnje večere, palila za „vjerne mrtve“ i ona je gorjela cijelu noć, odnosno, dok u potpunosti ne bi izgorjela.

BOŽIćNO ZELENILO I DRVCE

Svakovrsno zelenilo prkosi zimskom umrtvljenju prirode pa su u njemu ljudi vidjeli životnu snagu.

Kao što je tradicionalni Badnjak, odnosno Božić, bio označen panjem badnjakom, slamom i svijećom, tako božićno drvce najizrazitije simbolizira suvremeni Božić, i onaj u selu, i onaj u gradu. Svjetluca to drvce već od početka prosinca iz izloga svakoga dućana stvarajući poseban ugođaj, ali i potičući božićnu potrošnju. Sve do sedmog desetljeća prošloga stoljeća, običaj kićenja božićnog drvca nije bio poznat u hrvatskim seljačkim sredinama. Međutim kasnijim istraživanjima taj je rok znatno pomaknut, pa se govori o kraju prve polovice 19.st. kada je već mogao postojati takav običaj i u našoj seljačkoj kulturi.

Okićeno božićno drvce bilo je u početku bjelogorično, a nakon pošumljavanja nekih njemačkih područja učestala je upotreba zimzelenog božićnog drvca. U narodnim običajima mnogih europskih naroda, pa tako i hrvatskoga, sve do sadašnjih dana se održalo kićenje bjelogoričnog drveta samo u proljetnim običajima. Postoje podaci o njemačkim plemkinjama koje su, udavši se u različite europske dvorove, onamo prenosile običaj kićenja božićnoga drvca. Osim božikovine donosi se još i lijepog bršljana. Tko na stropu mjesta za ukras, ili nema tko da ga pravi, ili ne dospije, napravi ga u kojem kutu sobe, gdje je najmanje na putu, a imućnijim i odličnijim kućama postavljaju čitavo božićno drvce na pod sobe ili na stolić, usadivši ga u drveni stalak. Takav način ukrašavanja božićnim drvcem nosi naziv «KRIZBAM». Na nj objese svašta: jabuka, naranča, pozlaćenih oraha i lješnjaka, različite stvarce od sladora i papira, stakla, itd. Urese ga još šarenim lančićima svakojake boje i oblika, lampicama izrezanim i gotovim kupljenim, zlatnim i srebrnim nitima i koječim drugim, što se u dućanu kupi. Na istaknutim mjestima po granama postavi se tu i tamo koja svjećica, koje se u svečanim trenucima zapale. Pred božićnim drvcem naprave se i jaslice.

JASLICE

Pod božićnim drvcem u suvremenome obiteljskom stanu središnje mjesto često zauzimaju jaslice, likovni prikaz okolnosti Kristova rođenja ili događaji koji prethode tom činu ili ga slijede. U naše dane to je najčešće od papira načinjena biblijska scena. Može se kupiti u trgovini i bez mnogo novca i napora postaviti pod božićno drvce. Te, danas prilično prozaične i komercijalne jaslice imaju, međutim, svoju originalnu povijest. Njihovo prvobitno mjesto je u crkvama. Obično se spominje legenda o svetom Franji Asiškom, koji je 1223. god. u šumi pokraj Greccija uz oltar postavio jaslice sa slamom i doveo magarca i vola. Povijest jaslica kazuje kako su one pridonosile naučavanju Kristove vjere baš zato što zorno predočuju Kristovo rođenje. Služile su pobožnom promišljanju Isusovog života.