Kosa
Autor Milan Krišto
Utorak, 06 Svibanj 2008 15:05
Kada bi okrajci prispili za koševinu, selo je, posebno u popodnevnim satima, odzvanjalo od udaraca klepaca po tupim i hrđavim kosama što su od prošle godine visile po pantrama tavana. Zadnje što su kosile bila su zrela žita i «žuljanje» armena za vršidbu. U hladovini klenova, orasa, brijestova i rijetkih voćaka, uglavnom razdelija i jabuka što su rasle po armenima i po ledinama ispred kuća, na prostrtim konjskim ćebetima, ležali bi muškarci i klepanjem pripremali kose za dugu i napornu ljetnu košnju. Miris mlade i sočne trave što je rasla po podvornicama ispunjavao je selo.
Ljudi
su po tavanima, podrumima i kukuruzanama tražili sasađena kosišća i kose
kovanice kako bi uparili što bolje jedne s drugima. Grivne koje su se istegle ili koje nisu dobro kosu držale za kosišće, su pokušavali prilagoditi kosišću ili bi tražili one sa starih kosa koje bi
najbolje pasirale. Kose bi onda nasađivali i „perili“ da što bolje leže u rukama za vrijeme košnje kako
bi što manje umarale kosce. Pregledavli bi čvačke, pa bi one koji su se rasklimali utvrđivali
stavljajući u rupe na kosišću kajlice koje su ublažavale škripu a ujedno dovoljno dobro
zategle čvačak u rupi kosišća da se ne klima. Vadili su iz kosišća one koji su napukli, mijenjali bi ih stavljajući
one sa starih kosišća koji su najbolje pasali. A
kad se nije moglo nikako upasat neki sa starog
kosišća, onda bi se išlo kod Mirke čantrina koji je imao
nova kosišća i nove čvačke. On je bio majstor stolar za ratilo. Kod njega se moglo nabaviti nove
grablje, zupce za grablje, drvene sinjske vile i gornje paroške za zamijeniti
one što se polome. Ako ni tada ne bi našli odgovarajući čvačak, onda se čekao pazar na Petrov kada
se moglo kupiti kose kovanice što su prodavali majstori kovači iz Mrkonjić Grada i kosišća za njih.
Pravi
kosci nisu voljeli nova kosišća i nove kose. Rekli
bi: «Nisu bila urađena.» Tim novim kosama bi uglavnom kosili oni kojima košnja
baš nije išla od ruke. Njima su kosili didovi jer
se bez njih nikakav posao nije mogao napraviti. Oni su samo obilazili mlađe,
gledali kako kose, kritizirali ako ne potkose
dobro, ako preskaču oko kamena, ako kolaju dok kose i tako. Učili su tim kosama
kositi travu dječaci po nagrivcima i poladušu ispod grmlja jer je ona bila meka za
kosit. Tako bi nove kose na neki način oni razradili za košnju ali
za nagodinu ili su ove služile samo kao zamjena za slučajno polomljene kose.
Uvijek su se nosile kao rezerva, jer je bila «šćeta», kada pukne kosišće
ili kosa, da kosac ne kosi do mraka.
Kosa je
morala biti dobro nasađena. Nije smjela biti zatravna da ne vuče u zemlju, a nije smjela biti ni istravna da ne «biži» iz
trave. Morala je biti nako, najbolja. Isto tako
nije smjela biti ni jako skupljena. Jer jako skupljena kosa nije mogla dobro
kositi. Pogotovo se s takvom kosom nije moglo dobro zalagati. Isto tako nije
smjela biti ni opružena, tj. nije smjela biti jako otvorenog kuta. Tako otvorena
bi onda previše mogla zalagati što je za kosca bilo naporno. Morala je biti
onako taman.
Kosišće nije
smjelo biti veliko - dugačko. Ako je veliko - dugačko, onda je koscu nezgodno
bilo oštriti kosu, i takvom kosom je bilo nezgodno kositi. Položaj tijela je bio
uspravan, što nije dobro, posebno kad se duže tako mora kositi. Nije smjelo biti
ni kratko kosišće. Tada bi kosa bila preniska i
kosac se morao jako saginjati. To je za kosca bilo naporno jer je položaj tijela
bio neprirodan, pogotovo kad se kosi cijeli dan.
Pravilno nasađena
kosa bila je mjerena po tijelu kosca. Osnovna pravila ispravno nasađene kose su
sljedeća:
- Razmak između čvačaka kosišća mora biti približno jednak širini u ramena kosca.
- Kut nasađene kose određivao se tako što se desni čvačak stavi na rame i onda prstima ruke pokuša dohvatiti kljun kose. Ako se kljun jedva dohvati kosa je dobro nasađena. Ako se lako dohvati – kosa je skupljena a ako se nikako ne može dohvatiti onda je kosa opružena.
- Drugi način kontrole ispravnosti nasađene kose je bio da se od desnog čvačka izmjeri do vrha kosišća i onda ta mjera prenese opet sa desnog čvačka do vrha kljuna kose. Isto pravilo vrijedi kao kada se to kontrolira rukom.
Dok su,
ležeći u hladovini na prostrtom ćebetu, jedni
klepali tek nasađene i uperene kose, drugi bi se, što su već poklepali svoje, pridružili onima što klepaju, sjedajući
u hlad pokraj njih i paleći cigare promatrali su ove dok su pravilnim udarcima
klepca u kosu stanjivali tvrdi čelik u novu
oštricu. Sjedeći tako i odbijajući dimove cigare, pregledavali bi brusove u
vodiru i uvjeravali domaćina koji brus je najbolji.
Povremeno bi klepanje prestalo. Svako malo trebalo je, tek pripremljenom novom
mazalicom, iz drvenog vodira vode na vruću kosu
staviti zatim brusom cimentarom stare kreze poravnati. Onda noktom lagano povući po poklepnom dijelu da se vidi je li žica dobro izvučena.
Potom bi se klepanje, pravilnim udarcima klepca,
nastavljalo.
Kad bi
klepanje jedne kose završilo, okupljeni bi potom započeli priču o tome koje će
okrajke prvo kositi, kada će početi koševinu. Onaj pred čijom kućom bi se
okupili, okupljene bi ponudio rakijom a iz kuće se već osjetio miris tek skuhane
kave – ćindijašice, što ju je domaćica, bez pitanja
okupljenih, pristavila. Tko će piti kavu nije se pitalo nego bi se kava skuhala
i ponudila svima. Svi bi uokolo posjedali. Netko na zid, netko na prisicalo, netko na prašku netko na ledinu pa u ugodnom
razgovoru, ponekoj šali i smijehu uživali bi ispijajući popodnevnu kavu. Jedni
bi hvalili svoje kose i brusove. Drugi bi ih razuvjeravali kako su njihove kose
bolje a o brusovima da se ne govori. Pale bi tu i sitne svađe i prepirke, ali bi
opet na kraju sve svršilo na tome kako će se najbolje vidjeti sve kad koševina
krene. Dim cigareta što se miješao s mirisom kave, lagano se izvijao i polako
nestajao u klenovoj krošnji što ju je obasjavalo popodnevno sunce i u kojoj je o
grani već visila poklepana kosa.
Nedugo nakon ispijene rakije i ćindijašice kave, začuo bi se zvuk oštrenja kose. Za kratko vrijeme pali su prvi otkosi trave što je rasla po ledini u vrtlima oko kuća, po armenima i uz zidove. Miris pokošene trave počeo je ispunjavati selo. Uskoro će cijelim selom iz pojata sijeno mirisati.
Sveti Ante je sutra. Hodočasnici iz donjih sela su prolazili ispod sela i polako stranom, uz zalazak sunca, zamicali na Kruge. U Šujicu su išli. Zavjet Svetom Anti učiniti.
Prava
koševina će početi za koji dan.
FOTO:HERCEGBOSANSKA ŽUPANIJA >>>
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com