Ti si ovdje : Home // Priče // Priče Milana Krište // U Klačinama

U Klačinama

IspisE-mail Autor Milan Krišto Utorak, 01 Lipanj 2010 07:51

konj_na_lokvi_01062010Kako naši konji u to vrijeme nisu išli u pašu zajedno s kravama, ostajali su kod kuće pa ih je svakoga dana trebalo tjerati u pašu. Svi koji su u selu imali konje, prije podne su ih pripinjali po okrajcima i podvornicama oko sela. Popodne su konji bili briga djece koja su imala obvezu čuvati ih i voditi brigu o njima.

Tako smo tog kasnoga ljeta, nakon što je završila vršidba, mi djeca konje u pašu tjerali najčešće u Klačine. Tamo je bilo zgodno jer je trava u Klačinama bila najbolja zbog toga što su pojedine mekote koje su bile između žita davno pokošene pa je trava na njima bila najbolja. A bilo je zgodno i zbog toga što u Klačinama nije bilo druge nafake na koju je trebalo paziti.

Kako bi ispunili vrijeme čuvanja konja, stalno smo izmišljali nove igre. Bacali smo škrilje od kamena u lokvu i natjecali se čija će najviše puta poskočiti i napraviiti krugova po vodi. Gađali smo žabe koje su se izležavale na mutnoj vodi naše lokve. Penjali smo se po Ivici gredi, brali graoriku i donosili konjima. Obilazili Police i Grede i tražili ježeve.

Kako su u Šulinovim Klačinama bili veliki brijestovi, dosjetili smo se i od pripinja napravili ljuljačku. Zavezali smo pripinje na najviše grane koje smo mogli iskoristiti kako bi napravili što dulju ljuljačku. Ljuljanje na toj ljuljački bio je pravi doživljaj. Svaki puta kada bi se zaljuljali trnci bi ispunjavali cijelo tijelo a u stomaku bi uvijek nešto zaigralo.

Jednog popodneva, ja sam, ne znam zbog čega, okasnio s našim Javorom u Klačine. Jahao sam na njemu i tjerao ga kako bi što brže došli gore i priključili se ostalima. Cijelo vrijeme sam razmišljao o tome kako se svi već naveliko ljuljaju na onoj našoj ljuljački od pripinja. Ljut sam bio što sam, prije nogo dođem do njih, morao konja najprije napojiti na lokvi pa im se tek onda pridružiti.

I tako, kad se Javor napojio, krenuo sam prema društvu čiji su veseli glasovi dopirali iz ograde. Kako bih što prije stigao do njih, nisam išao putem kojim sam došao nego sam krenuo prečacem od lokve prema Ivici gredi misleći kako s te strane ima laza kroz koju ću ući u ogradu. Jahao sam Javora i tjerao ga ispod grede tražeći lazu. Kako smo već odmicali prema Mujinom Kuku, nijednu lazu nismo našli. Već ljut zbog toga, Javora sam tjerao da preskoči zid. Nisam birao mjesto. Bitno mi je bilo samo preskočiti zid i ući u ogradu.

Kako je taj dio s kojeg sam tjerao Javora da preskoči zid, bio viši u odnosu na onaj dio u ogradi, Javor je, imao sam osjećaj, odbijao poslušati me i preskočiti. Kad sam ga nekoliko puta nogama po stomaku udario, shvatio je da mora skočiti što je i učinio. Držao sam povodnik u jednoj ruci a u drugoj pridržavao pripinj što sam ga ponio od kuće. Pri doskoku u ogradu, Javor je, kao da je izgubio snagu u prednjim nogama, pokleknuo. U isti čas sam se našao na ledini pod njegovim nogama. Osjeti sam nekoliko udaraca kopitama po rukama, nogama i glavi. Nije dugo trajalo ali je bilo bolno.

Dok sam se ja s mukom ustajao od boli držeći se za noge i ruke i pregledavajući ih, Javor je mirno stajao i čekao me. Gledao me onim krupnim crnim očima i imao sam osjećaj kao da mu je bilo žao što se dogodilo.

Sve me je boljelo od udaraca. I ruke i noge i glava. Ali odustajao nisam. Pokupio sam pripinj, prišao Javoru i nastavio prema ostalima. Trpio sam bol ali nisam odustajao od ljuljanja i ostalih igara. Bolovi su prošli već istoga popodneva a modrice su se mogle vidjeti još dugo vremena.

Nikome nisam rekao što mi se dogodilo.
Komentari (1)add comment

Tomislav Mihaljević said:

Tomislav Mihaljević
...
jadan Javorsmilies/sad.gif
June 01, 2010

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 285 posjetitelja online

Novi komentari