U velikoj šumi

Ispis Autor Milan Krišto Nedjelja, 05 Veljača 2012 00:00

konji-sijeno

Bilo je to dan uoči Velike Gospe. Jako i Mate, Vine i Branko, Mlađo i Dane svi sa kolima i konjima toga dana su Juri što je držao ovce u Borju, gonili sijeno za zimu. Kad su u popodnevnim satima završili, odluče, na Jurin nagovor, kolima krenuti po drva u veliku šumu. Veli im Jure kako su: „Drva gotova izrizana sva u ciplje. čiča samo natovari i vozi“.

Nije ih dugo nagovarao. Nisu pošteno ni pojeli odmah su krenuli kako bi što prije došli kućama jer je ujutro Velika Gospa. Sramota je bila svecem ići po drva. Trebalo je sav taj put prijeći, utovariti drva, vratiti se do Borja pa kući. Pogotovo što je put do velike šume svima osim Juri bio nepoznat.

Uz brdo, niz brdo, kroz klance i doce došli su u sumrak na mjesto na kojem su se nalazila drva. Bile su to ogromne količine drveta uredno složenog u kamare uz cestu. Na brzinu su natovarili pune oklope ne pomišljajući na probleme koji će se ispriječiti na putu kući.

Već kod prvoga klanca, Mlađo i Dane su zapeli s kolima. Dok su  Jako i Mate već bili na vrhu klanca s njihovim, Danini konji stali u sred klanca pa ni tamo ni ovamo. Tjera Dane, tuče kandžijom ali ništa. Pomaže mu i Jure ali opet ništa. Dođe Jako pa se i on priključi Dani i Juri oko konja. Nije bilo druge nego s kola odbaciti nekoliko cjepanica. Konji povuku i uz silnu trku izvuku kola na vrh klanca. Svi, zadovoljni što su savladali ovaj klanac, odahnu. 

samarasiZadovoljstvo nije dugo potrajalo. Dolazio je sljedeći klanac, koji je kao i onaj što su ga jedva prošli, predstavljao novu prepreku konjima i kolima. Opet Jako i Mate bez većih problema prođu taj klanac. Krenu kolima Dane i Mlađo i opet ista slika. A noć je  već odavno  pala pa se skoro ništa nije vidjelo. čuli su se samo glasovi nervoznih kočijaša i njihove psovke. čuo se zveket konjske opreme i udarci potkova o kamenje što se nalazilo na klancu. 

Dok su se kočijaši dogovarali kako dalje, Mate koji je ostao uz njihove konje i kola na vrhu klanca, najednom zapomaže iz sveg glasa: „Medvid, medvid! Eno medvid na putu!“ Jure je imao pušku, pa odmah krene prema vrhu klanca kako bi vidio o čemu se radi. Mate je već sletio među ostale, ostavivši i kola i konje.
Kad je Jure došao do kola počne u mraku okolo tražiti medvjeda. Kako medvjeda nije bilo, Jure krene do prve bukve, valjda one za koju je Mate mislio da je medvjed, obuhvati je rukama kao da se hrva s medvjedom i poviče. „Evo ga. Evo ga. Moj je!“ Kad je pustio bukvu, počne psovati na Matu i njegov strah. Kud imaju toliko muke s izvlačenjem tereta tu ih još i on sa svojim „medvidom“ nervira još više.

Nije bilo druge nego ispregnuti kobilu iz kola. Tako i bi. Ispregnu kobilu a upregnu Jordana iz Vininih i Brankovih kola. Tako bez problema konji izvuku kola uz klanac. Svaka sljedeća uzbrdica bila je nova muka za kočijaše. Upregni pa ispregni. Tako oni u neko doba noći, uz silnu muku i borbu dođu do Borja gdje su ostavili Juru s ovcama.

Kući su došli pred jutro. U tišini noći, ušli su u selo bez praporaca i polako, da nitko u selu ne čuje, istovarili drva u podrume i magaze kako drva ne bi nitko vidio. Sunce se već promaljalo kada su, umorni i slomljeni od silnog posla, otišli na počinak. 

Pričalo se kasnije kako su iz šume dovezli jelova drva koja nisu baš najbolje gorila u šporetima.