JE LI ZMIJA IMALA NOGE?

Ispis Autor Milan Mihaljević Utorak, 08 Srpanj 2008 22:06

U Bibliji u Knjizi postanka čitamo da je zmiju, nakon što je na grij navela prve ljude, Bog prokleo ovim ričima:


"Kad si to učinila,

prokleta bila među svim životinjama

i svom zvjeradi divljom!

Po trbuhu svome puzat ćeš

i zemlju jesti sveg života svog!

Neprijateljstvo ja zamećem

između tebe i žene,

između roda tvojeg i roda njezina:

on će ti glavu satirati,

a ti ćeš mu vrebati petu."


(Gen 3, 14-15)



poskok




Posebno bi u tom tekstu upozorio na dio "Po trbuhu svome puzat ćeš".

Znači li to da se zmija dotada kretala uspravno i da nije puzala po zemlji? Najvirovatnije je upravo taj biblijski tekst temelj virovanju da se zmija nekad kretala uspravno i da je imala noge. Temelj je to i narodne poslovice koja se govori kad neko nešto nastoji dobro sakrit: "Krije to k'o zmija noge." Ideja o uspravnom kretanju zmije poznata je od davnina, a preuzeta je i u sridnjovikovni apokrifni  tekst (= lažan tekst, tj. tekst dvojbene virodostojnosti koji crkva ne priznaje k'o službeni) bosanski krstjana Početie svieta poznat i kao bosanska legenda o stvaranju svita i čovika koji je u svojoj knjizi Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.) izdao dominikanac i akademik Franjo Šanjek (Zagreb 2003., Barbat: 349-355). U tom se tekstu čita (privedeno na suvremeni rvacki jezik): "A tada je u raju postojala zmija i hodala je na repu kao što čovjek hoda na nogama i zvala se krasna djevojka. I pretvori se đavao u zmiju-djevojku s glavom djevojačkom i dođe napastovati Evu ..." (Šanjek 2003: 351-353).

Nije onda čudo da je i u našem selu postojalo virovanje kako zmija ima skrivene noge. Virovalo se da se zmijine noge pokažu ako je se stavi peć na vatru ili kuvat u vriloj vodi. Tako smo naravno mislili i mi dica. Kad bi ubili zmiju, ljudi bi je obično stavili na mravinjak da je mravi pojidu i već za nekoliko dana od nje ne bi ostalo ništa. Zanimljivo je međutim da je zbog nekog razloga očito bio običaj da se zmiju koja je ubijena isprid kućnog praga stavi kuvat ili peć na vatru. Sićam se nekoliko takvi slučajeva dok sam bio mali. Ne znam ni danas kakvo je virovanje u pozadini toga običaja. Pito sam i etnologe o tome, ali još mi do danas niko nije odgovorio. Posebno se sićam jedne zgode kad je Mara Šuljegića (žena pokojnog Joze i baba pokojnoga profesora Drage) ubila zmiju isprid kuće i stavila je na vatru. Nedavno sam tu zgodu spomenio prid Jakišom Ivkovićem (Šatunovim) koji živi u Australiji i koji je ovi dana na odmoru doli kod nas. On se također toga sitio i pomogo mi popunit neke detalje koji se ja više nisam sićo, pa mu na tome zafaljujem.

Evo što mi je Jakiša reko:

Mara je jedan dan cipala prašku isprid kuće, a uto joj je pokraj noge promigoljila zmija. Nako u brzini Mara je potegla sikirom i prisikla zmiju nadvoje blizu repa. Očito je međutim da joj nije oštetila nikakve vitalne organe jer je zmija uspila pobić i zavuć se natrag u prašku. Nekoliko je puta Mara zalivala prašku vrilom vodom da je tako ubije, ali čini se da to nije puno pomoglo. Jakiša kaže da se ta bezrepa zmija pune tri godine svako lito pojavljivala isprid Šuljegića kuće. Tek treću godinu Mara ju je uspila ubit, naložila vatru i stavila je peć. To je za nas drčainu bio zanimljiv događaj. Okupili smo se oko vatre nas dvadesetak  i četverim očima gledali oće li zmija pokazat noge ili neće. Kad se meso počelo cvrljit miris je bio prilično ugodan, ali kad je došlo do utrobe, tada je počelo neugodno smrdit. Nakon što je sve bilo gotovo, mi dica podilili smo se u dvi skupine. Jedni su tvrdili da je zmija pustila noge i da su i oni vidili, a drugi su tvrdili da prvi lažu, da zmija nije pustila ništa i da se ništa nije moglo vidit.

Nažalost ne sićam se više u kojoj sam skupini ja bio. Ne mere se čovik ipak svega sićat.


Milan Stipanjićkin