Doček "Nove godine"
Autor Milan Krišto
Petak, 28 Prosinac 2007 13:26
Bilo je to vrijeme između Božića i
Nove godine. čekala se 1979. Vrijeme je bilo za to doba godine izuzetno toplo i
ugodno. Kao da je proljeće.
Fabo je već studirao u Banjaluci a
ja sam bio maturant. Došao je za božićne blagdane kući pa je bilo logično da će
i Novu godinu dočekati kod kuće. Tako je i bilo.
Stara godina je bila, vrijeme
sunčano i toplo. Njegovi su tada imali Opela Rekorda 1700. Bio je to za ono
vrijeme prekrasan i veliki auto. Jedan od rijetkih auta u selu. Fabo me zovnuo
da mu dođem pomoći skinuti zimske gume. Bile su to one zimske gume što su na
sebi imale čavle. čavlarice su ih zvali. Kad bi se vozilo s njima po asfaltu,
čula se čudna buka od tih čavala što je dosta smetalo i iritiralo u vožnji.
Zato je Fabo odlučio skinuti te gume. Na koncu vrijeme je bilo prekrasno kao da
je zima prošla i došlo proljeće pa gume više nisu trebale.
I tako nas dvojice cijelo popodne
oko auta. Skinuli te zimske gume i stavili ljetne, oprali auto izvana, očistili
i uredili iznutra. Večeras se čeka Nova godina pa je bilo normalno da i auto
bude čist.
Dok smo mi sređivali auto, veli Fabo
da bi mogli večeras negdje na doček. Kaže u Žabljaku su organizirali doček Nove
godine. Ima tamo cura pa bi bilo zgodno otići. Zna on i gdje se to organizira i
tko organizira. Na koncu ne moramo ništa plaćati a i poznajemo puno momaka i
djevojaka tamo. I rodbine imamo puno u Žabljaku pa je eto s te strane bilo
normalno odlučiti se tamo za doček.
Pao je mrak. Bilo je, onako, pomalo
hladno navečer, ali ništa posebno hladnije u odnosu na protekle večeri. Fino
obučeni, obrijani i namirisani uputimo se mi čistim i sređenim autom prema
Livnu. Gume nisu pravile onu buku na koju smo tih dana bili navikli, što smo
odmah primijetili i bilo nam je drago što smo ih stavili. Dođemo u Žabljak.
Nismo dugo tražili mjesto gdje je bio organiziran doček jer je on znao već gdje
je. Bilo je to u novoizgrađenoj kući koja nije imala ni prozora ni vrata niti
je bila ožbukana. Hladno je bilo unutra kao da je bilo vani a možda i hladnije.
Prozori su bili zatvoreni daskama. U jednom dijelu, sad bih rekao dnevne sobe,
bio je gramofon priključen na velike zvučnike s kojih je dolazila glasna glazba.
Svjetla su bila prigušena jer su dolazila iz raznobojnih sijalica što su visile
po stropu i zidovima. čak su na jednom zidu bile treptale i lampice za bor. Nekoliko
momaka, prije bi se reklo odraslijih dječaka i djevojčica njihalo se lagano u
ritmu glazbe na sredini prostorije, dok su ostali stajali naslonjeni na neožbukane
zidove od cigle i promatrali ove što su plesali. Pilo se i pivo i sokovi. Da li
se plaćalo, ne sjećam se? Znam samo da se moglo popiti i to bez nekih
ograničenja.
Tako je prolazila večer. Glazba se
izmjenjivala. Malo brzih ritmova koji bi podigli veći broj plesača na sredinu
prostorije pa onda lagana sentiš glazba uz koju su plesali rijetki parovi. Fabo
je imao djevojku u Žabljaku. Zato smo u stvari i došli tamo na doček. Plesao je
s njom, razgovarao, izlazio van, vraćao se.
Ja sam kao i neki drugi stajao uza
zid i promatrao plesače na sredini prostorije, pijuckao neki sok i onako pomalo
se povremeno zanjihao u ritmu glazbe. Tu i tamo bi naišao netko od momaka koje
sam poznavao. Popričali bi, nasmijali bi se nekoj dosjetki, preporučili bi mi
neku djevojku i tako je prolazila večer. A tu su bili i naši rođaci što su živjeli u
Žabljaku pa nije bilo problema sa društvom. U jednom trenutku, dok je svirala
lagana glazba, meni je prišla do tada nepoznata djevojka i zamolila me da s
njom otplešem jedan ples. Nisam to, iskreno, očekivao. Pomalo zbunjen,
iznenađen pa i uplašen, dobrano sam se zacrvenio ali sam pristao. Plesali smo. Imao sam osjećaj, cijelu
vječnost. A zapravo je to bio samo jedan ples. Ni riječi nismo prozborili za
vrijeme tog prvoga našega plesa, barem se ja ne sjećam. Možda mi je rekla kako
joj je ime i odakle je, ali ja od toga ništa nisam čuo niti zapamtio. Samo smo
se vrtili u ritmu glazbe. Jedva sam dočekao da ista prestane kako bih mogao
izaći van na zrak. Bilo mi je strašno jer me je djevojka iznenadila a i ja sam
po prirodi u to vrijeme valjda bio stidljiv pa je sve zajedno izgledalo možda i
smiješno. Ples je konačno prestao i ja sam izašao van. Izašla je i ona za mnom.
Vani je bilo prekrasno. Padao je
gusti snijeg kao da ga netko istresa iz rukava. Već je dobrano prekrio zemlju
što je ukazivalo na to da pada već jedno vrijeme. Stajali smo tako u mraku,
upoznali se, malo pričali i opet se vratili unutra. Dok je glazba svirala,
mladost bi u ritmu plesala. Plesali smo i mi, sada već bez straha i grča. Svaki
put kada bismo izašli vani, snijeg je bivao sve veći i imao se osjećaj da sve
gušće i više pada.
Bližila se ponoć. Nova godina je dočekana u ritmu glazbe.
Plesalo se i veselilo uz piće i veselo društvo. Poslije dočeka nismo dugo
ostali tu. Djevojka s kojom sam bio, predložila je da odemo kod nje u kuću.
Bili smo kod nje ne samo nas dvoje nego i Fabo sa svojom djevojkom. Sjedili smo
i razgovarali o svemu, šalili se. I kavu smo popili.
Ponoć je već odavno bila prošla kada
smo odlučili krenuti kući. Oprostili smo se, sjeli u auto i i krenuli put sela.
Tada je započela naša kalvarija. Snijeg je nemilice padao sve jače i jače.
Cesta je bila pokrivena toliko da se jedva nazirala. Znali smo put pa smo
lagano autom milili između kuća i zidova na Brini. Još dok smo išli po ravnim
uličicama i niz brdo, sve je bilo u redu. Auto je išao bez proklizavanja do
mostića i uzbrdice prema Gorici. Tu počinje prvi puta proklizavati, šlajdrati i mučiti se. Kako na
tom dijelu nije bilo svugdje asfalta, uspjeli smo se nekako uspeti do Gorice.
Mislili smo, valjda je ralica već prošla prema selu pa će nam biti lakše po
glavnoj cesti. Međutim, čim smo skrenuli prema Goričkom groblju, vidjeli smo da
ralica nije još prošla, nego samo rijetki tragovi vozila što su prošla prema
selu, označavali su cestu.
Nastavili smo vožnju. Već kod
groblja borba vozača, motora i snijega počinje dobivati novu dimenziju. Auto
ide, ali kao da stoji. Na jedva jedvite jade dovukosmo se do zavoja prema
Sučića kućama. Snijeg je nemilice padao. Sada ga već i bura počinje nositi. Cesta
se gotovo ne vidi od silnih pahulja. Imao se osjećaj da ih je svjetlost farova
još više privlačila na sebe.
Nismo puno pričali, osim što smo
obojica zaključili da zimske gume nismo trebali skidati. Pa tek je prosinac
mjesec završio, prava zima tek dolazi. Ali tu se nije moglo ništa osim moliti
Boga da nekako izađemo iz Fratarskog gaja na Begovaču. Onda će biti lakše jer
je manje brdo. Tako je i bilo. Uz silnu muku vozača da održi auto na cesti i
buku motora, proklizavanje zadnjih kotača, jer je auto imao zadnju vuču a motor
mu je bio naprijed, nekako smo uspjeli izaći na Begovaču. Mislili smo, tu je
kraj našem strahu i neizvjesnosti.
Međutim, prava bitka tu tek počinje.
Bura je sada već bila ona prava bura što nosi sve pred sobom. Kako je snijeg
padao sve jače i jače, bura je postajala isto tako sve jača i jača. Prava
mećava je to bila. Cestu više nismo vidjeli ispred sebe jer su tragovi što smo
ih vidjeli kroz Fratarski gaj odavno zatrpani snijegom. Kako sam ja sjedio na
suvozačevom mjestu, otvorio sam prozor da bi Fabi govorio kuda treba voziti.
Brzina je bila tolika da smo komotno mogli izaći iz auta i sigurno bi pješke
brže prelazili određene dijelove puta. Bilo nam je gotovo nemoguće znati gdje
se u kojem trenutku nalazimo. Vozila nisu niti dolazila za nama niti su nam dolazila
u susret. Bili smo sami na cesti. Mislili smo pa koja bi budala po ovakvom
kijametu i išla nekuda.
Jedino što smo prepoznali u jednom
trenutku je bilo kada smo prolazili ispod Mesinove kuće da ulazimo u Lokve. I
bez obzira što je cesta kroz Lokve ravna, jedva što smo micali. U jednom
trenutku, možda u sred Lokava, auto se počne čudno ponašati. Kao da se vrti u
krug. Nekoliko trenutaka kasnije shvatili smo da je suvozačeva strana vozila
okrenuta na sjever a vozačeva na jug. To je značilo da se auto okrenuo na cesti
i da smo se vraćali prema Livnu. Nismo ni bili svjesni da se auto okrenuo dok
nismo po smjeru padanja snijega i buri što je puhala to primijetili. Brzo smo
se uspjeli okrenuti jer je auto na zadnjim kotačima šlajdrao i klizio pa sam ga
ja lagano s boka gurao i pomogao da se okrene. Uspjeli smo ući prema Zuberovim
kućama. 
Taj dio puta smo na naše iznenađenje lako prošli sve dok nismo došli na
onaj Krištića asfalt od Škrapušine kuće do našeg sela. Auto je išao uz brdo
centimetar po centimetar a ja sam ga pridržavao da se ne sklizne s ceste prema
starog Joze docu. Bura je nemilice puhala, gusti snijeg je padao a u meni je i
duša počela mrznuti. Nisam osjećao prste na rukama, noge su bile kao drvene a
lice zategnuto kao da će puknuti od hladnoće.
Nekako smo došli do naših kuća. Koje
je doba noći bilo ne znam, samo znam da sam ljepotu vremena na tu Staru godinu,
taj doček i čavlarice gume dobro upamtio.
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com