zagoricani.com

Rivalstvo je uvijek, gotovo u svemu, vladalo između Krišta i Zubera i to ne samo između starijih. Djeca su, isto tako zbog utjecaja starijih, bila uvijek izložena borbi i dokazivanju tko je jači, tko je brži, tko bolje igra lopte i tako.

Kriština djeca su u odnosu na zuberovu djecu, bila u boljoj poziciji kada se radilo o borbi kamenjem. Borbu nije trebalo ničim posebno izazvati. Dovoljno je bilo samo nedjeljom poslije ručka gledati kako stariji igraju lopte u Dubokom docu. Ako bi stariji iz krištinog sela vodili ili kojim slučajem pobijedili Zubere, osim svađe što bi je isprovocirali Zuberi zbog doživljenog poraza, odmah su i djeca, što su bezbrižno sa litica iz hladovine rašeljaka gledala utakmicu, bila kriva za poraz. Počele bi prijetnje zuberove djece. Otela bi se i pokoja psovka na račun ni krivih ni dužih majki, a onda bi krenulo i fizičko uvjeravanje, dakako kamenjem.

Kriština djeca bi se polako, pred nestrpljivom zuberovom djecom, povlačila uzbrdo prema Glavici kako bi sa sigurne udaljenosti mogla odgovoriti na provokacije Zubera. Počelo bi letjeti i prvo kamenje. Bacali su nemilice i jedni i drugi. Nije se samo gledalo hoće li netko biti pogođen, nego se bacalo što više kamenja samo da bi se protivnike usporilo u napadu. Zuberi nikada nisu Krište otjerali dalje od povrh staroga Joze doca (Ilijičin dolac) blizu Izgoriličine kuće. Tu su krištići imali dovoljno kamenja i mogli su u svakome trenutku pružiti pravi otpor zuberima. I u slučaju prodora zubera imali su zaštitu kuća što su bile u blizini pa se nisu posebno bojali. Nisu se ni jedna ni druga djeca bojala kamenja. Hrabriji bi uglavnom bili među prvima koji su napadali i bili su izloženi nesmiljenoj kiši kamenja. Nije bila rijetka pojava da od silnih kamenja netko doista i strada. Bilo je razbijenih glava i udaraca kamenja u nejaka dječja tijela. Bilo je razbijenih koljena od bježanja po kamenjaru i izgrebenih nogu od  trčanja po trnju i gladišici. Plač i suze nisu bili rijetki na obje strane. 

Kada bi borba poprimila pravu dimenziju i kada se znalo da zuberi neće moći krištama ništa učiniti, iza ćoše Škrapušine kuće bi se pojavio Josko škrapušin. On je tada bio već momčić pa su ga se kriština djeca s razlogom bojala a zuberova bi se odmah okuražila. Josko bi se sagnuo, uzeo kamenje i potrčao bi prema krištinoj djeci što su zauzela položaj kod Izgoriličine kuće. Vidjevši ga kako trči uz Glavicu, zuberova djeca su zajedno s njim jurišala u napad, sve vrijeme bacajući kamenje na krištiće. Krištići su ubrzo pred napadom i neravnopravnom borbom zamakli za prve kuće u selu. Zuberi ponosni što su ih otjerali u selo, krenu prema Dubokom docu a Josko škrapušinoj kući. 

Ovakve situacije su se dosta često ponavljale. Taman kad bi krištići izvojevali pobjedu nad zuberovićima pojavio bi se Josko. Djeca iz krištinog sela su uvijek govorila zuberima: «E da vam nije Joska …»! 

Krištići nisu dugo znali da se Josko nije borio na strani Zubera zato da bi oni pobijedili  Krište, nego se borio protiv Krišta jer su im u bašču i na pojatu, boreći se protiv Zubera, bacali kamenje.