zagoricani.com

„ ... A Vrbovnik je jednoga dana, u najboljoj namjeri i želji da njegova voda dođe u svaki dom, presahnuo. Stoljetni izvor. Izvor života, pa presahnuo.“  

Tako sam prošle godine, pišući tekst o vodi završio, spomenuvši Vrbovnik, koji je, zbog plemenitih namjera ljudi, da Vrbovnik dovedu do svake kuće u selu, doživio sudbinu kakvu je doživio. Srećom, a posebice zahvaljujući tim istim ljudima, Vrbovniku je vraćen život. Možda trebamo zahvaliti i tome što se uopće dogodilo sa projektom „Vrbovnik u svaku kuću“. Jer, da je Vrbovniku mjesto u svakoj kući na svima poznati način – putem cijevi, vjerojatno bi to uspjelo. Međutim, Vrbovniku je, očito jedino mjesto na Vrbovniku i tamo treba zauvijek ostati. Pjesma posvećena njemu dovoljno govori:

VRBOVNIK

Vrbovnik stari vrelo se zove
Što baš nikada presušilo nije

Otkuda mu sva ta snaga
Nitko ne zna gdje se krije.

Hladna je voda iz kamena tekla
Jutrima, danima i dugim noćima

Zimi topla a ljeti hladna
Krijepila je svojim čudnim moćima.

Napojio je Vrbovnik mnoga blaga
Ljeti krijepio ljude žedne

Bijela za miraz oprao rublja
Što se čuvala za djevojke čedne.

Samo su dječaci nestašni znali
Na njemu bez stida oprati tijelo

Svima za inat to su činili
Znali su, o tome će brujati selo.

Nisu se dali ni lukavi momci
Vrbovniku starom često su žurili

Zavodili djevojke što rublje su prale
Za pogledima njihovim su žudili.

Vrbovnik stari vrelo se zove
Što baš nikada presušilo nije

Ljubavi mnoge poljupce prve
Vrbovnik stari još uvijek krije.“

Izvadak iz priče „VODA“

„... O Vrbovniku se ispričalo puno priča. Od one koja kaže da nikada nije presušio, da mu je voda liječila ljude, da je davala posebnu snagu svojom čistoćom i svježinom svakom tko ju je kušao, do onoga da je rublje oprano na Vrbovniku imalo poseban miris. Donje rublje, ručnici i posteljina oprani na Vrbovniku imali su posebnu bjelinu. Mnoge fučije i bucaći napunjeni vrbovačkom vodom veselile su žedne ukućane, umorne radnike, namjernike i veselu djecu.  Svakoga dana magarad su na samarima  nosila vodu što je svima život značila.

Na Vrbovniku su se pojila seoska blaga. Konji, krave i magarad svakodnevno su na vrbovačkom koritu pili vodu. I po zimi i preko ljeta, Vrbovnik je svima gasio žeđ. 

Djeca su posebno Vrbovnik voljela. Preko ljeta se pod hladnom vodom, bez sapuna, kupala. Po okolnim nepokošenim njivama igrala, gazeći blato u potoku kojim je vrbovačka voda otjecala. Stariji su djeci branili odlazak k Vrbovniku. Uzalud. Djeca su uvijek Vrbovniku bježala. 

U to vrijeme rijetko koja kuća u Zuberovom i Krištinom selu je imala čatrnju. Nije ništa bolje bilo niti kod Suša, Ivkovića i Mihaljevića. Kako su se počele graditi nove kuće te kako su se počele sređivati i dotjerivati i stare kuće, uz njih su nicale čatrnje. Ispaljene su mnoge mine u liticama kako bi se iskopalo mjesto gdje će se izgraditi čatrnja. čatrnje su građene uglavnom na sjevernim stranama kuća – u hladu, ako nisu bile ukopane u zemlju, da voda u njima bude što hladnija preko ljeta. Mnoge čatrnje su građene ispred kuća i služile kao balkoni (terase). Mnoge su građene uz pojate i podrume da bi blago bilo lakše napojiti. Neki su uz čatrnje sagradili korita za napajanje blaga. Sretni su bili oni koji su uspjeli sagraditi dvije čatrnje. Oni su imali vode po cijelu godinu i za vrijeme najveće suše nisu morali ići na Vrbovnik po vodu. „

Hvala vam. Niste spasili samo jedan život „starca“. Spasili ste tradiciju.