Barba
Autor Milan Krišto
Četvrtak, 22 Siječanj 2009 10:50
O Barbi
bi se moglo pričati danima. Mogao bi se napisati pravi pravcati roman.
Ova kratka priča samo je mali dio onoga što bi o njemu trebalo reći.
Pamtim
ga još od kako je bio štene. Ne znam odakle su ga donijeli, ali se
sjećam kako je bio poseban. Nije imao dugu dlaku kao ostali kerovi
u selu, jer nije bio tornjak. Njegova dlaka je bila crna, kratka, oštra
i sjajna. To ga je krasilo, posebice kada je narastao. U odnosu na druge
kerove, on je bio nešto niži rastom ali čvrste građe. Kako su tornjaci
slovili kao neustrašivi, jaki i neprikosnoveni seoski čuvari, Barba
nije u tom pogledu ništa zaostajao za njima. Nekako se činilo da je
on bio i bolji i odaniji čuvar, poslušan, neustrašiv i zanimljivo,
možda najjači ker. Njegovu snagu nije trebalo posebno isticati jer
ga seoski kerovi nisu nikada napali. Vjerojatno su znali kolika je njegova
snaga pa mu se nisu suprotstavljali. Rijetki koji to nisu mogli prihvatiti,
pokušali su mu se suprotstaviti ali su ubrzo osjetili da je pokušaj
bio besmislen.
Najveća
njegova vrlina bila je odanost kući a posebice blagu. Rijetki su bili
dani, kada je blago išlo na ispašu, a da Barba nije bio uz njega.
Kiša, snijeg ili led, sunčano ili oblačno vrijeme nije moglo spriječiti
Barbu da ne bude uz blago. čuvao je jednako kako ovce tako krave. Znao
je on čije ovce i čije krave nisu iz sela. Njemu nije predstavljalo
problem to što su se čobani mijenjali gotovo svaki dan, jer on nije
išao za čobanima nego za blagom.
A čobani
su ga obožavali. Dijelili su s njim svoju užinu. To dokazuje činjenica
da nikada nitko od čobana nije upamtio kako je Barba iz ostavljene
torbe pojeo čobanu užinu. Bio je izuzetno pametan, pa bi, dok čobani
blaguju, strpljivo čekao da ga ponude komadićem slanine i kruhom.
Najviše je volio lizati konzervu od mesnog doručka ili paštete.
čobani
ga nisu morali ujutro dozivati da im se priključi. On bi prije prvih
krava ili ovaca bio na glavici iznad sela i ležeći strpljivo čekao
okupljanje blaga. Nikada vukovi nisu napali stada koja je čuvao Barba.
Rijetke su bile izgubljene ovce ili odlutale krave koje su mu promakle.
I nikada nije, kao što su to činili drugi kerovi, napadao ljude, posebice
one koje je poznavao. A poznavao je cijelo selo i šire. Nitko nikada
nije zapamtio da je napadao blago kao što su to činili drugi kerovi.
Zato su ga voljela i djeca koja se nisu bojala pored njega proći kada
bi uz klanac išla u školu.
Njegove sijede dlake odavale su kako je doživio duboku starost. Antukići su se ponosili svojim Barbom. Imali su i zašto!
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com