zagoricani.com

Blagoslov jela za Uskrs, uvijek je izazvao priču o tome koja je žena napravila najbolje posvetališće. 

Kako su pripremljenu hranu na blagoslov u crkvu u pravilu uvijek nosili mlađi, djeca, momci i cure, blagoslov je uvijek otvarao priču o tome čija je mater napravila najveće i najljepše posvetališće, koliko je jaja tko posvetio i jesu li bila dobro skuhana, kako je hrana bila složena u zavežljaj i jesu li krpe bile čiste, vezene. To se obvezno pratilo kada bi se jelo donijelo na blagoslov u našu crkvicu u groblju. Tada bi se, prije nego bi fratar počeo obred, krpe odvezale, posude otvorile a mirisi kuhanih jaja i ostale hrane bi začas ispunili crkvicu. Svi bi jedni drugima kriomice pogledavali prema otkrivenoj hrani i uživali u raskoši otvorenih zavežljaja. Osjećaj gladi i želje poticalo je i to što su to bili veliki  dani i dani posta.



Nakon što bi letimice pregledali sve, svima bi pogled zastao na jednom posvetališću koje se razlikovalo od svih drugih u crkvici. Dok su sva druga posvetališća bila obična ona naša na koja smo, što se izgleda tiče, odavno navikli, pečena u dubljoj posudi i nakon pečenja premazana svježim jajetom ovo je bilo potpuno drugačije. 

To posvetališće bilo je posebnog poluokruglog oblika. Izgledalo je kao da ga je netko pleo, modelirao. Što je bilo još neobičnije, u sredini je imalo rupu. Nalikovalo je na kolač koji smo znali vidjeti na onoj vrećici od praška za pecivo što se rijetko u kući moglo vidjeti i na kojem se teško čitalo „Dr. Oetker“. Upravo zbog toga što je nalikovalo tom kolaču na slici oduševljenje svih je bilo još veće jer je bilo nezamislivo kako netko može u selu napraviti tako lijepo oblikovan kolač. Tu se u potpunosti potvrdila ona poznata krilatica, kada se za nešto što je lijepo ljepota drugačije nije mogla objasniti, uvijek se govorilo „lipo k'o slika“. To posvetališće je s pravom nosilo titulu najljepšeg posvetališća u selu. Sve dane uoči Uskrsa i poslije Uskrsa oni koji su posvetališće vidjeli, pričali su drugima o njegovoj ljepoti. 

Ostalo je jedino nepoznato, a o čemu su svi sanjali, kakvo je bilo za jesti? Ako je bilo lijepo za vidjeti oku, vjerovati je kako je za jesti bilo još ljepše. Zavidili smo Rosi, Milanu i Šaruši. To je bilo njihovo posvetališće koje je ispekla Šaruša. 

Šaruša je u selu bila poznata kao vrsna kuharica. Svi su o tome pričali. Iako je prošlo puno godina od ovih doživljaja, ona sigurno ni danas ne kuha ništa lošije nego prije.