Doživljaji iz djetinjstva
Autor Milan Krišto
Četvrtak, 04 Listopad 2007 17:25
MOJE ODIJELO
Meni je pokojni ćaća iz Njemačke donio krasno smeđe odijelo. Tada sam bio treći ili četvrti razred osnovne škole. Nisam ja to odijelo nosio ni u crkvu ni u Livno kad sam bio kod doktora. Mama je uvijek govorila: - Zijan je moj sinko nositi to odijelo da se dere. Nedaj Bože da mi umreš ne bi te imala u čemu pokopati. Neka stoji. -
I nisam ja nosio to odijelo dok mama nije vidjela da mi je okračalo. Onda sam ga nosio samo kratko vrijeme jer sam ga već bio prerastao. Poslije ga je dala Juri Šarametušinom (mom kumčetu krizmanom) pa ga je on nosio. Da li ga je netko poslje njega nosio, nije mi poznato?
SAMTANE HLAčE
Markica je bio stari čovjek i sjećam se, pričali su, nekoliko je puta umirao. Nosio je uglavnom crne samtane hlače što je za starije ljude bilo normalno jer su bile najtoplije. Sad se točno ne sjećam kako je Danko strinin (Perkušin) dobio od nekoga samtane hlače. Nove novcate. Tada je Danko imao tri-četiri godine. Netko mu je rekao da je takve nosio pokojni Markica i da je zato umro. Nije Danko nikada obukao te nove samtane hlače iako je strina Boga molila da ih nosi.
KOLA
To je bilo kad sam išao u šesti razred osnovne škole. Škola od petog i šestog razreda je bila u Potočanima. Vraćajući se toga dana, Fabo, Branko Mamušin (Kea) i ja ugledali smo zaprežna kola pod Glavicom. To je bio naš stric Jako koji je gonio brašno iz mlina u Livnu, kući. Puna kola vreća sa brašnom. Treba još uz Glavicu izaći pa se onda spustiti u selo. Taman smo stigli do kola kad su pošla uz Glavicu. Nismo se mi javili Dedi Jaki, kako smo ga od milja zvali, da nas vidi. Skinuli smo torbe i pobacali na kola da ne nosimo uz brdo, i počeli se vješati po kolima. Drž za krik, drž za oklop, drž za stup a konji i kola polako uz brdo.
U jednom trenutku Kea se našao pod kolima. Valjda je htio spustiti mačka. Kola onako puna zadnjim kotačem mu pređu preko stomaka. On se samo napregnuo i zastenjao dok je kotač prelazio preko njega. Ustao se i zaprijetio meni i Fabi da nikome ništa ne govorimo. I nismo. Nije mu ništa bilo. Njega je i grom pogodio ali mu nije ništa bilo.
MOJA PRVA CIGARA
Gotovo cijelo ljeto prošlo bi nam u čuvanju blaga. Ako nisi kod janjaca, onda si kod ovaca ili krava. Mislim da sam tog dana sa Fabom čuvao krave na Kruzima. S nama je bio i Kea koji je čuvao ovce. Dok je blago plandovalo na Privijama, mi smo zaustavljali aute odnosno turiste koji su vozili tom starom makadamskom cestom prema moru. Privije su bile u stvarii veliki oštri zavoj gdje su auti morali gotovo stati da bi iz njega izašli što smo mi koristili za kamčenje cigara. Znali smo skupiti po nekoliko kutija. Onda bi sjeli i pušili.
Njih dvojica bi meni tada rekli: - Ako znadneš otresti pepeo sa cigare, možeš pušiti s nama.-
Bili su stariji dvije godine i morao sam ih slušati. Zapalili su mi cigaru. Potegao sam nekoliko dimova. Valjda sam imao sreću da je pepeo bio veći pa kad sam palcem udario po filteru pepeo je otpao. Onda sam ravnopravno s njima mogao pušiti.
OVCA
Kao i prošloga ljeta i tog sam morao čuvati ovce kad bi na našu kuću došao red. Livade još nisu bile za košnju, pa se blago moralo čuvati da ne pređe preko busa (busena). (Bus je u stavri iskopani komad ledine. Okrenut naopako bude izrazito crne boje jer je zemlja crna. Stavljao se u proljeće na međe da se vidi do kud je granica zabrane za blago kako bi trava mogla rasti do košnje).
Jednoga dana, čuvao sam ovce prema Borovoj glavi iznad zuberovih košara. Ovce su posebna vrsta životinje. Kao da znaju gdje je šteta i što im je zabranjeno pa za inat baš tamo hoće. Ja im ne dam ni blizu busa a one baš kao za inat na bus i preko busa. Vrati jednom, one preko. Vrati drugi put, one opet preko. I tako nekoliko puta. Od silne muke, uzeo sam ne baš velik kamen i bacim prema jednoj ovci. Bila je daleko dvadesetak metara. Kamen ju pogodi tako da joj je prebio zadnju nogu u butu. Bila je to baš naša ovca. Vidio sam da će biti muka s njom jer nije mogla na tu nogu i stalno je zaostajala za drugim ovcama. Bilo mi je toliko žao što se to dogodilo da sam od muke plakao. Posebno mi je bilo žao ovce. Kako se bližio mrak ovce sam okrenuo prema selu i polako pratio jadnicu da ne zaostaje. Kad sam vidio da više ne ide, nisam je smio ostaviti da je nebi vukovi napali. Vjerujte, uzeo sam je na ramena i kao "Dobri pastir" s Kruga sam je donio kući. Boga sam svog slomio ali mi nije bilo žao. Mama je napravila udlage, sredila joj nogu i nakon nekoliko tjedana oporavka kod kuće, ovca je ozdravila.
Tekstove poslao: Milan Krišto
Tekstove poslao: Milan Krišto
Bookmark
Email This
Hits: 13577
Komentari (0)
Napišite komentar
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com