Fra Ivo Mihaljević

Ispis Autor Drago Mihaljević Petak, 28 Prosinac 2007 13:57

          Fra Ivo Mihaljević prvi je svećenik iz roda Mihaljevića u Zagoričanima.      
         
          Prema dosadašnjem pisanju nekih autora, rodio se u Zagoričanima 14. ožujka 1835. od oca Ivana Mihaljevića i majke Matije Zrnić i bio najmlađi od petorice njihovih sinova. Krsno ime mu je bilo Stjepan. Navedene podatke nisam našao u Maticama rođenih. Prema mojim, dosadašnjih, saznanjima toga dana kao i mjeseca u Zagoričanima nije rođeno ni jedno dijete s imenom Stjepan. Osim toga nigdje u župnim maticama nisam naišao na podatak o postojanju bračnog para Ivana Mihaljevića i Matije Zrnić, nego je žena Ivana Mihaljevića, koji bi mogao biti otac fra Ivin, bila Matija đerek iz Šuice. Ivan Mihaljević, o kojem je ovdje riječ, sin je Petra Mihaljevića. Da je Ivan Petrov sin i fra Ivin otac potvrđuje nam zapis u Matici umrlih gdje piše da je 1868. godine umro Ivan otac fra Ive Mihaljevića, aktualnog župnika, u dobi od 95 godina i tekst na Petrovu spomeniku u zagoričkome groblju na kojemu piše:

spomenikfraivo1NA 4.TRAVN
A 1866.
VIčNI SPOMENIK STA
VI ZAFALNI SIN IVAN
BLAGOM OTCU PETRU
MIHALJEVIćU KOI PRI
NU NA 20.
VELJAčE
1845
DOBI 110
GODINAH 

NAPISA UNUK 
F. IVO MIHALJEVIć

spomenikfraivo2Majci fra Ive Mihaljevića sigurno je bilo ime Matija, ali za djevojačko prezime ne možemo sa sigurnošću tvrditi, jer su Ivan Mihaljević i njegova žena Matija đerek, prema župnim maticama, imali sedam sinova, ali ni jednom od njih nije bilo ime Stjepan, niti je ijedan rođen 1835. godine. Da je majci fra Ive sigurno bilo ime Matija potvrđuje nam zapis u Matici umrlih gdje piše da je 1876. umrla Matija žena pok. Ivana i majka fra Ive Mihaljevića, paroka u Kupresu, u dobi od 80 godina i tekst na željeznom križu, koji se, umjesto kamenog spomenika, nalazi na jednom grobu u prvom redu do crkvice u našem groblju, a na kojem piše:


                                                       
O. Fra JVO MIHALJEVIć
                                                     iz zahvalnosti sinovske Majki
                                                   svojoj Matiji, ovaj spomen stavi,
                                                     koja priminu 18. sičnja 1876
                                                             od 80. godinah

   
      
Ivan i Matija pretci su tri grane današnjih Mihaljevića. Od prvog sina su svi oni koje danas skupnim imenom zovemo Barišići (živjeli su u zajednici koja je prije diobe imala oko 50 članova, a starješina svima bio je najmlađi brat Bariša), od drugog su svi Kulčani (koji žive u dijelu sela koji se zove Kula), a od trećeg su svi Martinovići (od čijih potomaka više nitko nema u selu) i Šatunovi (od kojih s muške strane nema potomaka). 

          Fra Ivo je prvu naobrazbu stekao u župnoj kući u Vidošima, a potom je osnovnu i srednju školu te novicijat završio u Fojnici. Filozofsko-teološki studij započinje u Fojnici, nastavlja i završava u đakovu. Zanimljiv je podatak da ga je fra Marijan Šunjić kao provincijal primio u novicijat 1851., kao provincijalov delegat primio njegove prve zavjete, a kao apostolski vikar zaredio za svećenika na blagdan Sv. Ive, 27. prosinca 1857. godine. Prve svećeničke dužnosti vršio je Gučoj Gori i u Jajcu, a na Goricu u Livnu došao je 1863. gdje je ostao do 1868. kada je postao župnikom u Vidošima.

         
Već kao mladi svećenik isticao se poduzetnošću; pomagao je u gradnji gučegorskog samostana, u Suhom Polju sagradio je crkvu, župnu kuću i gospodarske objekate. Za vrijeme njegovog gvardijanstva na Gorici je 1884. ozidana velika štala, renoviran vodovod, sazidana kapelica za redovnike, u kojoj će se konačno po smrti smiriti i fra Ivo.

          Hvaleći njegovu angažiranost oko uređenja samostana na Gorici Bralić piše: "I godina 1885. može se pohvaliti, da je u njoj osiguran vodovod, jer isti fra Ivo zamieni drvene tomruke sa željeznim cievima nabavljenim iz Beča, i tako Goricu za uviek stalnom i trajnom vodom osigura. Pače iste godine isti gvardijan dobavi drvodjelca Lacha iz Ljubljane, koji načini šest pobočnih oltara, al tako ukusno, da smijemo tvrditi, da jim u Bosni premca nejma".

         
Prof. Stipo Manđeralo navodi da je fra Ivo surađivao s Bajama, kao najpoznatijim livanjskim klesarima, kojima je na spomenike urezivao natpise jer su Baje bili nepismeni. Tako je, iako na spomeniku ne piše, vjerojatno on autor teksta na spomeniku fra Miji Sučiću kojega je Mato Baja, po narudžbi livanjskih franjevaca napravio, a kojega su s 28 volova na goričko groblje dovukli Mate Mihaljević iz Potočana i Ivan Mihaljević iz Zagoričana. Iako prof. Manđeralo tvrdi da je njegov utjecaj bio odlučujući da se složen i težak posao oko prijevoza velike kamene gromade iz Žabljaka na goričko groblje povjeri njegovoj obitelji, iz dosad utvrđenog se ne može tvrditi da je Mate Mihaljević iz Potočana bio u srodstvu s fra Ivom, dok je Ivan Mihaljević iz Zagoričana vjerojatno bio fra Ivin otac.   Osim navedenog fra Ivo je potpisao i tekst na pločama uz Bajin oltar u vidoškoj crkvi, epitafe na spomenicima Mati Krišti (u Zagoričanima), te Pavlu Mihaljeviću i ženi mu Jeli (na groblju Ledinci u Potočanima). „Usporedbom natpisa na svim spomenutim križevima vidimo da je sve pisao isti čovjek. Zanimljivo je da svaka riječ počinje velikim slovom, i posebno to što njegovi natpisi ne počinju uobičajenim „INKŽ“ ili još starijim „B.P.V.“ (S.M.)

          U lipnju 1896. ponovno dolazi za župnika u Suho Polje i ostaje do svibnja 1890. Zbog narušena zdravlja sam je tražio premještaj. Postavljen je u samostan na Goricu 1890. Nakon tri godine ponovno preuzima službu župnika i gvardijana na Gorici. Umro je u samostanu na Gorici od tumora na želudcu 1898. godine.U nekrologiju samostana na Gorici osim ostalog, piše da je bio umjeren u piću – nikad ništa nije pio osim vode. 

                                                                 P.S.

        
O fra Ivi nema tako izražena obiteljska predaja kao o don Jozi Ivkoviću, ali ipak je nešto ostalo u pamćenju naroda, o čemu ću pisati drugi put. Isto tako moram napomenuti da iza fra Ive nije ostalo pismenih Mihaljevića kao iza don Joze Ivkovića, što treba pripisati njegovoj zauzetosti za izgradnju crkvenih objekata i radu na više župa, zbog čega nije bio u mogućnosti posvetiti se opismenjavanju svojih rođaka.