Božićni običaji u našem kraju

Ispis Autor Drago Mihaljević

bozic1Božić je jedan od dva najveća blagdana u životu crkve i svakog virnika, a slavi se tek od 4. stolića i to najprije u Rimu. Kao dan Isusovog rođenja Crkva je odredila 25. prosinca zbog više razloga:
1. Blagdan posvećenja Hrama (Hanuka)
2. Prema židovsko-kršćanskoj tradiciji Isus se utilovijo i umro na isti dan kada je Bog dovršijo stvaranje svita, a to je 25. ožujka. Devet miseci nakon toga je 25. prosinca, dan Isusova rođenja
3. Rimljani su od 275. slavili 25.12. kao rođendan boga sunca.
Da bismo, i ove godine, što svečanije i poniznije, bez potrošačke groznice, dočekali rođenje malog Boga prisitimo se kako se Božić nekada slavijo u našem selu.

Za božićno slavlje Zagorčanci su se pripremali podosta ranije. Poslidnji novčić štedijo se za kupovinu onoga što je za Božić potribno. Najčešće su to bile namirnice za izradu kolača, orasi (ko ji nije imo) i jabuke (koje niko nije imo). Vino, rakija i suve smokve se nisu kupovali u Livnu nego su se dovozili iz Dalmancije kao zamina za sino i slamu koje su naši očevi i didovi sa zaprežnim kolima vozili doli (trampa). Cilu godinu domaćin svake kuće čuvo bi i jedan lanjski pršut za te velike dane, a bijo je i koji komad novoosušenog mesa (pečenice ili sudžuka) i domaći sir, najčešće trveni i keškevan. Domaćica bi za te dane prosijala najbolje brašno od najčistije šenice. U pripreme za Božić uračunavalo se i detaljno čišćenje kuće i okućnice. Krečilo se i ribalo tako da iz svakog kutka izbija čistoća.
Obiližavanje ili slavljenje pojedini pridbožićni blagdana nije bilo. Niko nije ni na koji način slavijo Svete: Barbaru, Nikolu i Luciju nego je Božićno vrime počinjalo prije ili iza druge nedilje Došašća, na blagdan Bezgrišnog začeća B.D.M. (8. prosinca) koji je narod zvao Prvo čelo Božića. Treća nedilja Došašća zvala se Materice, a četvrta Očići.
Na Prvo čelo Božića, Bezgrišno začeće Marijino, sije se žito, redovito šenica, u koju se kasnije, kad poraste, na Badnji dan stavlja „trojstvo“, tri voštane sviće, a oko žita opasivana je rvacka trobojnica. Tri sviće predstavljaju Presveto Trojstvo - Oca, Sina i Duva Svetoga. Valja napomenuti da se, u još daljoj prošlosti, šenica nije ni sijala nego bi se u posudu, najčešće drvenu bukaru, nasula najlipša šenica i u nju bi se zabole sviće.
Na treću nedilju Došašća (Materice) dica bi «višala» matere (sve žene u kući i bližem komšiluku koje su imale dicu), a one, da ne bi bile "obišene", su se otkupljivale darovima koji su najčešće bili orasi, lišnjaci, suve smokve i rogači, a u novije vrime i bomboni, ali nikada novci jer nji u to vrime nije bilo ni kod gazda.
Prigodna pisma koju bi dica, pri ulasku u kuću na brzinu izrecitirala glasila je:

"Faljen Isus gazdarice, čestitam ti Materice
Došo sam ti priko mora, da mi dadneš dva tri ora
Došo sam ti zamuku, da mi dadneš jabuku"

Zadnje nedilje Došašća (Očiće) dica bi, kao i na Materice, uzela mali konopčić i rano jutri išla „višat“ očeve koji su se otkupljivali najčešće tek napola osušenim mesom od male pečenice koja se zvala „svićica“, sudžuka ili od povismine. Prigodna pismica za ovu prigodu bila je:
"Faljen Isus Očići božićno je vrime
Mi smo došli samo tražit otkupljenje
Pođite na tavan donesite mese
Ako nije suvo otvorite kese
Ako ništa nema višanje se sprema"

U vrimenu Došašća nije se ženilo ni udavalo. Taj običaj je počimo već od Svete Kate (25.11.), a u narodu je o tome ostala poslovica koja kaže: „Sveta Kata zabranjuje, Sveti Jandre zavezuje“.
Na mise zornice, koje su se održavale u Vidoškoj crkvi i na Gorici, naš je svit išo ritko ili nikako zbog udaljenosti i ladni zima s velikim smetovima. Kroz vrime iščekivanja Božića bila je i Božićna ispovid na koju je pristupo svako ko je primijo Svetu pričest.
Na Badnji dan ili Badnjak (Badnjica) u krušnoj peći peklo bi se, u pravilu, šilježe (janje ojanjeno u promaliće). Običaja kićenja božićnog drvca nije bilo sve do odlaska naši ljudi na „privremeni rad“ u Austriju i Nimačku, ali se s prvim mrakom palila svića lojanica koja je gorila cile noći na svim prozorima kuća. Njijov plamen treperijo je u spomen i za pokoj vični dušama koje su otišle u nebo. Cili dan se strogo postilo, a za večeru se kuvala pita kumpiruša, čorba i salata od kiselog kupusa. Sve posno jer se na Badnjicu strogo poštivo post. Ritke su bile obitelji koje su te večeri kušale bakalar.
S prvim sumrakom domaćin je u kuću unosijo badnjake, ulazeći bi govorijo:

„Faljen Isus i Marija, dobro vam došla Badnja večer i sveto porođenje Isusovo“

Svi mu odgovore:
„I s tobom zajedno“

Nakon toga domaćin bi badnjake stavijo u vatru na ognjišću i otišo donit slamu, kad bi došo na vrata na isti način, kao kod unošenja badnjaka, pozdravijo bi opet ukućane. Slamu bi prostro po ciloj kući, posebno debelo na ganjku i u sidetijoj sobi tako da sav prostor bude pokriven s oko desetak centi slame koja je ostajala do Mladenaca (28. XII.), kada se mete i iznosi u bašču ili na njivu radi boljeg uroda onoga što će se posijat ili posadit na promaliće jer se ta slama smatrala blagoslovljenom i jamstvom dobrog uroda.
bozic Nakon toga domaćin bi uzeo posudicu s blagoslovljenom vodom i poškropijo svu kuću i oko kuće tj. sve prostorije u kući, štali (ovce, konje, goveda), neprestano moleći Virovanje. Kad bi se domaćin vratijo u kuću zateko bi ukućane oko ognjišća, stariji bi sidili na stolcima, a dica na slami po podu. Tada bi započinjala večernja molitva koja bi se sastojala od: Anđeo Gospodnji, Krunice, Litanija i priporuka. Bogomolju je domaćin završavao novom čestitkom:

„Dobro vam došla Badnja večer i sveto porođenje Isusovo“

„I s tobom zajedno“ odgovarali su svi ukućani.
Nakon zajedničke molitve počinjala je pisma „U sve vrime godišća“.
Po završetku molitve i pisme iznosi se stol ili sinija na koju se stavlja božićna šenica s trojstvom, a do trojstva božićni kruv (pogača ili samun) te večera (pita kumpiruša i ostalo). Domaćin bi prvo upalijo sviće govoreći:

„Kako se ove sviće upalile tako svako dobro došlo u 'vu kuću“

i počimo molitvu: Virovanje, Oče naš, Zdravomarijo i Slava Ocu. Nakon molitve domaćin bi sebi natočijo rakiju, a nakon toga ostalim članovima obitelji, po redu važnosti tj. po godinama, pazeći na odnos muško-žensko. Svatko bi moro nazdravit i čestitat:

„Živili! Dobro vam došla Badnja večer i sveto porođenje Isusovo“

Svi mu odgovore:
"I s tobom zajedno“

Po završetku večere moli se zafalna molitva, a domaćin gasi sviće komadom kruva umočenim u vino, s popratnim ričima:

„Kako se ove sviće ugasile tako se svako zlo u ovoj kući ugasilo“

Nakon toga sve se sklanja na svoje misto. Stariji bi razgovarali oko vatre ili išli čestitat Badnju večer prijateljima i komšijama. Tako se pričeka do vrimena kada triba krenut na misu ponoćku (ponoćnica), na koju idu redovito svi, osim maje i nemoćnih (mala dica i starci), a koja je uvik bila u našoj kapelici na greblju. Kad bi svi otišli na misu maja bi obavljala poslidnje pripreme za doček gladni misara i sutrašnji čestitara.
Nakon ponoćke, koja bi trajala dva do tri sata, misari bi došli u kuću, i svaki pozdravlja s:

„Faljen Isus i Marija! Dobro vam došo Božić i sveto porođenje Isusovo“.

A ukućani odgovore: „I s tobom zajedno“

Na svečano opremljenom stolu našlo bi se ono što je ritko bilo kros godinu i čega su svi bili željni: sir, pršut, pita i ušćipci, a uz sve to i pokoji komad suvog mesa, kruv od najbiljeg brašna, pokoja gurabija, suve smokve, orasi i lišnjaci. Naravno tu je bilo i vina i rakije, ali je na šporetu posebno miriso i kiseli kupus sa suvim mesom.
Već s ranim jutrom počinjalo je čestitanje Božića čime se želi povećati radost rođenja malog Isusa i slavljenja Božićnog blagdana. U čestitare su išli, u davno vrime dok je bilo manje od 10-ak kuća u selu, samo oženjeni ozbiljni muškarci ili gazde, a kasnije svi muški od momaka na dalje i to generacijski u skupinama. Ulaskom u nečiju kuću skupina čestitara (najčešće 3-5 osoba) bi pozdravili ukućane i čestitali Božić s ričima:

„Faljen Isus i Marija, dobro vam došo Božić i sveto porođenje Isusovo“

Ukućani bi odgovarali: „I s vama zajedno“

Prigodom čestitanja Božića nije bilo rukovanja niti ljubljenja. Čestitari bi malo posidili, nešto prigrizli, popili čašicu rakije ili vina i, uz pismu, odlazili dalje čestitati Božić u narednu kuću. Moralo se ući u svačiju kuću kako se niko ne bi izostavijo i time uvridijo. Koliko je to bilo važno govori i jedna kletva. Kada bi se neko s nekim jako posvađo znalo se reći: „Ni na Božić ti neću doć“.

Nakon završenog čestitanja svi ukućani su, oko 10-11 sati, morali biti u kući na Božićnom ručku. Običaj postavljanja stola, paljenja i gašenja svića kao i popratne čestitke i želje za sriću i zdravlje je bio isti kao prethodnu večer, na Badnjicu, samo je rana bila raznovrsnija i bogatija, jer je Božićni ručak bijo svečanost odnosno obrok kada je svega bilo više nego cile godine, obrok kada su se svi do sita mogli naist.
Nakon ručka mladi su išli u crkvu na misu, a nakon mise u kolo koje je bilo na Pogledalim, kod doca pokojnog Zele Ivkovića. Tu bi se, uz svirku narodnih instrumenata i „muzike“ (usne harmonike), igralo kolo i nadmetalo u narodnim športovima (bacanje kamena s ramena i skoku udalj s mista), ašikovalo i zamiralo cure i momke. Vrlo često bi to urodilo prošnjom cura i njijovim umicanjem, tj. iz kola odvođenjem cure momkovoj kući. To je trajalo do sumraka kada su cure obvezno morale ić kući, a pratili bi ji oni momci koji su izrazili želju i koje bi one odabrale, ako je bilo više ponuđeni. U kasnije vrime, krajem 60-i godina, taj običaj kola na Božić, s Pogledala je prišo ispod škole.
Drugi dan Božića, na Stipendan, se, kao i sutradan na Ivendan, iđe čestitat u one kuće di ima neko s imenom Stipan ili Stipe odnosno Ivan i njegove izvedenice (Ivo, Ivić). To su bili jedini imendani koji su se kod nas, na bilo koji način, slavili i čestitali. Čestitalo se na isti način samo bi se čestitke minjale, drugi dan se govorilo:

„Faljen Isus i Marija, dobro vam došo Božić i Sveti Stipan“

Treći dan: „Faljen Isus i Marija, dobro vam došao Božić i Sveti Ivo“

Na Stipendan je misa bila u Vidošim. Nakon mise sav narod koji je bijo u crkvi je išo otalen na Rudine. Tu se skupi cila župa. Kolo se igra, muzika svira, arniji momci se bacaju kamena s ramena. Cure šetaju u skupinama i čekaju momke koji će doć, ponudit se za šetnju, odvrnuti curu i polako, inglendišuć, š njome krenuti kući.
Na Ivendan se opet iđe na misu. Poslim mise kod svake crkve se igra kolo, cure i momci se zamiraju i ašikuju, ali i svak svog zove na užnu koja potraje do mraka.

Dan nakon Svetog Ive su Mladenci (Nevina dičica) na koji su stariji, uz čestitke, znali u šali tuć dicu najčešće ih lagano udarajuć vr'ovima šiba, u znak sićanja na pokolj nedužne dičice od strane kralja Iruda (Heroda), a dica, da ne bi bila šibana ili „obišena“, bi se otkupljivala nečim što bi im stariji dali. Nakon ovi dana božićno ozračje protezalo bi se do Nove godine koja se zvala Mali Božić i koja se nije dočekivala i slavila ko danas. Nije bilo nikakvi dočeka sve do dolaska televizora i novogodišnji programa odnosno programa za doček Nove godine, od kada se polako počimaju organizirati dočeci po kućama, a kasnije i izvan domova.
Ujutro, na Novu godinu, se opet iđe u crkvu, ali se prije toga pojide ručak za koji se, uz pite i kiseli kupus sa suvim mesom, obvezno pripravljala i ila popara. Ona se pripravljala od starog kruva koji je osto još od božićni dana.