Autor Milan Krišto
Utorak, 09 Listopad 2007 18:15
Miran Džekin je uvijek imao kerove i koristio je
svaku priliku da ih sukobi s drugim kerovima. Miran je stariji od mene pet-šest
godina.
Jednog popodneva, Fabo i ja čuvali smo ovce i
janjce ispod polječakuša.
Tada smo i mi imali kerove. Grivo je bio naš, a Šarov
je bio Fabin. Grivo i Šarov su bili braća. Imali su još jednog brata Brnju - on
je bio Kein. Prekrasni psi tornjaci kojih, barem koliko ja znam, do tada, a i do
dana današnjega selo nije imalo.
Tog popodneva, pojavi se Miran sa svojim psima i
hoće da se pokolju sa našima. Fabo i ja smo se bunili ali Miran ne bi bio Miran
da u svom naumu nije ustrajao. Normalno je onda bilo da smo mi naše pse podržali
i ohrabrili na sukob. Njegovi su pobjegli kući podvinutih repova, a Miran od
sramote što su njegovi psi bili slabiji dušmanski istuče Fabu i mene. Ja to
nikada nisam zaboravio.