Ti si ovdje : Home // Priče // Priče Milana Krište // Jesen u selu

Jesen u selu

IspisE-mail Autor Milan Krišto Utorak, 23 Listopad 2007 16:37

ImageBura je otkidala i posljednje požutjelo lišće. Samo je hrast još uvijek čuvao svoje. Sve teže je odolijevalo vjetru. Vrijeme što je dolazilo činilo je sve i oduzimalo mu je snagu.
Vlati suhe trave povijale su se i prkosile vjetru a neobrane šapurine i gloginje još uvijek su krasile trnove grane. Sunce više nije imalo onaj sjaj i toplinu i samo se na trenutke promaljalo iza oblaka koji su jurili nebom. Bili su tmurni i sve češće su ga skrivali. Skrivali su i vrhove Jelovače, često Oštrulja i Tušnice. Svakim danom nosili su ledenu kišu i pomalo snijeg. Rijetke vrane letjele su nebom boreći se s vjetrom. Sve su teže nalazile hranu. To je upućivalo da je opet na pragu duga i hladna zima.

Blago je do prvoga snijega bilo na ispaši. Koristio se svaki mogući dan bez kiše kako bi sijeno za ishranu izdržalo nadolazeću zimu. Pastiri su ga čuvali u blizini kuća, po podvornicama i okrajcima. Nisu više morali u planinu jer osim zasijane pšenice-napolice koja je već odavno ponikla, druge nafake nije bilo.

Selo je mirovalo. Uvuklo se u neku posebnu tišinu i mir. Odavno su prestali svi radovi. U podrume spremljena drva veselo su pucketala u šporetima i grijala kuće. Miris kiselog kupusa lagano se osjetio iz drvenih kaca. Taman će se ukiseliti kada meso uhvati dva tri dima. I sarme će od njega za večeraše biti. Vrata na trapovima sa krumpirom dobro su zatvorena da krumpir ne smrzne i ne upuši snijeg. Na tavanu se suše orasi, bijeli i crveni luk. U vreće od brašna spremljen je suhi cvijet zovike i lipe. Ako se netko prehladi, to je za čaj. Lješnjaci zašiveni u jastučnice čekali su prva zimska sijela. Žito je u oknu na tavanu skrivalo divlje kruščice a vreće narodnog brašna svoje prvo prosijavanje i zakuhavanje kruha. Još je ostalo samo oko Svisvetih, krmad poklati pa kobasice i meso na tavanu sušiti. Do Božića. I naši očevi iz Njemačke do tada će doći.

Mi djeca, prije prvih jesenskih kiša, svako predvečerje, uzeli bi grablje i „žake“ pa u Pavlovu ogradu po šušanj. Šušanj je uglavnom bilo osušeno lišće hrasta. Skupljali smo ga grabljama, po grmlju, između kamenja, u zavjetrinama ispod zidova i grmova. Trpali bi u žake. Nogama gazili da što više stane. Šušanj smo prostirali ispod blaga, konja i krava da im bude suho i toplo.

Noseći pune žake šušnja, uživali smo gledajući obrise kuća u predvečerje. Iz dimnjaka se na večernjem vjetru povijao plavičasti dim. To su naše mame ložile vatru, grijale kuće i kuhale večeru. Već kod prvih kuća osjetili bismo kako se selom širi miris zaprške. Promrzlo je blago polako silazilo u selo. I ono se veselilo dolasku noći, toplini štala i punim jaslama. I šušnju koje smo prostrli da mu bude toplije.

Sa tornja naše crkvice, oglasi se zvono. To Cvita zvoni večernju Zdravomariju.

Selo je najednom utihnulo i izgubilo se u mrkloj noći. I vjetar je utihnuo. Samo po svjetlosti što je dopirala kroz prozore kuća moglo se vidjeti da je selo još uvijek tu. I prigušeni glasovi što su se kroz prozore čuli odavali su da je i život još uvijek bio tu. Bili su to glasovi čeljadi što je zajednički molila večernju molitvu i radovala se blagovanju pripremljene večere.

Najednom tišinu prekine pjesma. To naši momci pod okriljem noći odoše na sijelo. Kuda će i kada će se vratiti, to su samo oni znali.
Komentari (1)add comment

naida said:

0
...
odlicno!!!
bas mi je dobro posluzilo!!
odlican sastav!!
smilies/grin.gifsmilies/cheesy.gifsmilies/wink.gifsmilies/kiss.gif
December 03, 2013

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 632 posjetitelja online

Novi komentari