Ti si ovdje : Home // Priče // Priče Milana Krište // Vuk u kući

Vuk u kući

IspisE-mail Autor Milan Krišto Četvrtak, 15 Studeni 2007 12:40

vukZima je već odavno došla. Nekoliko dana je prošlo kako je pao duboki snijeg. Bura je puhala tih dana noseći ga sa sobom i stvarala velike smetove. Bila je to prava mećava. Sve je zameteno i zaleđeno. Seoske uličice, vrata i prozori, putevi, zidovi i pojate. Danima su ljudi čistili smetove ispred vrata kuća, podruma i pojata kako bi mogli donijeti drva u kuću, nahraniti blago, prići jedni drugima. Jednostavno nastojali su normalno živjeti u selu.

To je bilo teško. Zbog bure koja je puhala vladala je takva hladnoća kakva se rijetko mogla  doživjeti. Koliki je snijeg bio i kolika je hladnoća tih dana bila najbolje govori to što se vukove iz sela po okolnim stranama moglo vidjeti i po danu. Valjda su bili gladni pa su se spuštali bliže selima kako bi lakše došli do hrane. Znali su u čoporima bez imalo straha prolaziti u blizini sela, po podvornicama, Prodolu, Kruškama ili gore po Sušinoj strani. Ljudi bi ih samo gledali i čudili se. Netko bi  poviknuo na njih a oni kao da ništa nisu čuli, nastavili bi svoju igru na snijegu. Samo je jedan od njih uvijek sa strane ležao i promatrao igru ostalih. Kad bi mu se igrajući približili ostali vukovi, izgledalo je kao da ga nagovaraju da im se pridruži. On bi samo lijeno ustao i premjestio se nekoliko koraka dalje i ponovno prilegao. Bio je šepav. To se jasno vidjelo iz sela. Možda mu zbog toga nije bilo do igre. Možda je bio vođa ostalima.

vuk2 Jedne večeri otac je kao i svake druge, otišao na sijelo. Majka mu je rekla neka se dobro obuče i neka zatvori vanjska vrata da ne ulazi hladnoća i da nešto ne uđe u kuću. On je izišao i polako po prtini ode niz selo. Vidjela ga je kroz onaj mali dio prozora što još nije uhvatio led. Vani je noć bila vedra i hladna. Vidjelo se kao da je dan.



Unutrašnjost sobe je osvjetljavala lojana svijeća i plamen vatre sa ognjišta. Nije to bila neka svjetlost ali je bila dovoljna da se u njenoj blizini moglo vesti, plesti šivati. Majka je s djecom ostala u kući. Dok su djeca sjedila oko ognjišta grijala se i igrala, ona je vezla ovratnike na bijeloj košulji što ju je za oca šivala. Vatra je na ognjištu veselo gorjela a sjenke dječjih likova što ih je plamen stvarao su poskakivale po zidovima sobe. Izgledalo je kao da djeca poskakuju igrajući kolo.

Dok su tako zaokupljeni, djeca igrom, pričom, molitvicama  a majka šivanjem i vezenjem provodili večer, najednom se u hodniku začuje lupanje. Nešto je palo. Djeca se uplašena, sjure majci u krilo vrišteći. Netko je bio u hodniku. Da je otac, već bi odavno ušao ili bi se glasom javio. Nije ni majci bilo svejedno. Držala je djecu oko sebe i govorila da to nije ništa, da se samo srušila kanta za vodu što je stajala na klupi u hodniku. Znala je da kanta nije mogla sama od sebe pasti. Tješila je i hrabrila djecu. U stvari ni sama nije znala što bi to moglo biti. Lupkanje je trajalo neko vrijeme, čak se čulo i disanje. Djeca su drhtala oko nje i osluškivala zajedno s njom što se događa.

Najednom lupkanje postane sve tiše, kao da se udaljavalo. Pogledala je kroz prozor i na prtini kojom je otac otišao na sijelo, ugledala je vuka kako polako ode niz selo. Bio je šepav. Znala je. To je onaj stari vuk što su ga preko dana znali vidjeti kako leži pored čopora. Nije djeci jedno vrijeme pričala o tome. Samo je na oca kad se vratio sa sijela sasula drvlje i kamenje što kućna vrata nije zatvorio.

Osim što je srušio kantu s vodom i malo prošetao po hodniku, vuk ništa drugo nije napravio.

 

 

Ovu priču pričala je moja mama Draga. Šušuša.

Komentari (0)add comment

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 363 posjetitelja online

Novi komentari