Svirale
Autor Milan Krišto
Petak, 16 Studeni 2007 14:23
Ante Suša, je uvijek bio
drugačiji od ostale djece u selu. Znao se dobro našaliti, izmisliti neku
šaljivu priču, spreman svakome u svakom trenutku podmjestiti neku smicalicu.
Svojim dosjetkama je znao djecu toliko zainteresirati da su uvijek svemu što bi
ispričao slijepo vjerovala. Rado su se s njim družila sva djeca u selu. Bez
obzira što su nebrojeno puta upala u zamke njegovih priča i šala, nikada mu to
nisu zamjerila i s njim su se rijetko kada oko toga svađala. I opet bi svaki
puta na njegova podmetanja i pošalice iznova upadala u zamke i bez ljutnje bi
to prihvaćala. On je to znao pa je onda koristio svaku prigodu kako bi ih
nadmudrio nečim novim.
Jednoga dana su se sva djeca iz sela igrala iznad Sušinih kuća. Dok su se tako zabavili igrom, Ante je smišljao kako da razbije tu dosadu. Smišljao je, smišljao i dosjetio se. Pored zida je ugledao suhu bijelu kost. Bila je to kost valjda od krave što je davno uginula, pa su psi kost dovukli u blizinu kuća. Uzme on tu kost da nitko od djece ne vidi, strpao je pod košulju u njedra i polako se udaljio od djece. S pristojne udaljenosti je izvadio kost iz njedara i mašući s njom u ruci, povikao je prema djeci: „Ej dico, gledajte, našo sam svirale!“ Djeca kao djeca. Odmah prema njemu da vide svirale. Kako oni prema njemu, on u trk pa uz stranu prema Rimčušinoj kući. Djeca za njim. Pobjegao bi im u čas. Bio je stariji od drugih, jači, odrsaliji, mudriji. Dok su se djeca približavala, on bi izvadio kost, mahnuo nekoliko puta da djeca vide i opet u trk. Sada stranom iznad Ivkovića kuća prema Mihaljevića kućama. Djeca za njim ko bez duše.
Među djecom se naročito
isticala Janja. Ona je bila posebna po tome što je bila jedina djevojčica među
dječacima. Dok su druge djevojčice, njene vršnjakinje, radile s majkama u kući
i oko kuće, učile vesti, šivati i plesti, Janja je s dječacima provodila dane. Sve
što su radili dječaci radila je i ona. Ni u čemu nisu mogli biti bolji od nje.
Ako je trebalo baciti kamen u daljinu, Janja je to činila s lakoćom kao i ostali
dječaci. Ako je trebalo nostiti teški kamen, ona je to bez problema mogla,
možda i dalje od drugih dječaka. Popeti se na rašeljku, oras ili klen njoj nije
predstavljalo nikakav problem. Neki dječaci to nisu mogli.
I dok bi on trčao prema Antonića kućama, djeca bi vikala za njim da stane kako bi vidjela sviralu. On to kao da nije čuo pa bi samo trčao da im što dalje odmakne. Onda sjedne i odmara. Umirući od smijeha, gledao ih je kako širom otvorenih usta hvataju zrak, kako se rukama drže za stomak, kako zastaju, čuče, saginju se, duboko udišu i opet nastavljaju trku prema njemu. Janja je bila među prvima i stalno nešto prema njemu vikala. A on je, taman kad su mu bili na pristojnoj udaljenosti, opet izvadio kost iz njedara i zamahnuo da je dobro vide. Strpao bi kost nazad u njedra i opet u trk. Sada je već odmoran, krenuo prema Antonića košari. Oni za njim.
Opet bi sjeo, malo odmorio i do suza se smijao gledajući neumornu družinu kako ga u stopu nastoji pratiti. Divio se Janji koja nijednom nije zastala da odmori. Nije ona bila brza da bi ga stigla ali je bila uporna. Izdržljiva i snažna bez obzira što je djevojčica. To je znao.
Stigao je pod Oštrulj. Odmorio. Spustio se u Pogledala. Oni su ga neumorno slijedili. Konačno je dlučio. Kod Kamenica će stati, sačekati ih i pokazati im sviralo. Tako je i bilo.
Duboko dišući, sjedio je i smijao se što još uvijek trče za njim. Odmarao je i čekao da pristignu. Pristizali su umorni, jedno za drugim. Sjedali bi na ledinu. Ležali jedno vrijeme da bi uhvatili zraka. A on bi se samo smijao i čekao.
Kad su konačno svi stigli, radoznalo su čekali da im pokaže svirale. On je ustao i iz njedara izvadio kost. Svi su zbunjeno gledali u kost pa u njega. Toliko trke zbog obične stare košćurine pomislili su.
Odmah su shvatili. Opet ih je namagarčio. Svi zajedno su se sjurili na njega kao da će ga tući. Smijali su se i valjali po ledini. Umorni od silne trke krenuše polako preko Perline kroz Pavlovu ogradu i Kruške u selo.
Bio je to moj ujak Ante Suša.
I ovo je priča što ju je pričala moja mama Draga.
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com