zagoricani.com

Ne znam kud je mama toga dana morala otići ali znam da smo kod kuće bili samo mi djeca. Brat Drago, kao najstariji od nas, bio je zadužen da vodi brigu o nama. Podijelio je posao svakome od nas i tako smo, svatko na svoj način, zadano i izvršavali. Netko je cijepao prašku, netko sklanjao po kući, netko meo ispred kuće, netko magare odveo pripeti na Brig, netko janjce čuvao na podvornicama, netko očistio podrum, netko vodu odnio teletu i položio mu sijena i tako.

Bližilo se vrijeme ručka. Svi smo navaljivali u kuću tražeći nešto za pojesti. Drago je, vidjevši da je glad djece neutaživa, počeo kuhati ručak. Na šporetu je u loncu kuhao nešto kao čorbu. Kuhalo se to neko vrijeme a mi smo svi radoznalo čekali spravljeno jelo. Prije svega zato što je Drago kuhao, jer to inače nikada nije radio. Uvijek je to inače, činila mama.

Kuhanje je završilo pa smo svi posjedali za stol nestrpljivo čekajući ručak. Kada je Drago stavio posudu sa jelom na stol, svi smo se u isti čas nagnuli nad lonac zagledajući što je to skuhao. U loncu smo vidjeli bljedunjavo jelo u kojem se vidio krumpir i jelo bez trunke crvene paprike. Svi smo razočarano gledali jedni u druge, jer smo očekivali čorbu onakvu, crvenu, kakvu je mama pravila.

„'ajde livajte. Jidite. Vi'ćete da je lipo“ - uvjeravao nas je Drago.

Grabili smo paljkom i nalili pune tanjure. Kako bi koje od djece počelo jesti, tako bi počelo praviti čudne grimase. Svi smo gotovo u isti čas povikali:

„A je slanoooo“. Prislano je, nemereš jist“.

I doista,  jelo je bilo toliko slano da je bilo i slano i gorko. Bez ikakva drugog okusa i još k tomu onako blijedo nije moglo biti gore. Usprkos tomu, pokušavali smo jesti ali nije išlo.

Drago je stajao pored stola i ništa mu nije bilo jasno. Vjerojatno je u sebi mislio: „Kako more bit' tako jako slano? Dok sam kuv'o, prob'o sam nekol'ko puta i nije bilo prislano“. A on je valjda, da bi bio siguran kako neće presoliti, stalno pomalo u čorbu dodavao soli i probavao je li slano. Stalnim probavanjem, izgubio je osjećaj za slano, pa je zato presolio.

„Udrobite kruva pa će bit manje slano“ – govorio je Drago kako bi nekako ublažio nastalu situaciju.

Poslušali smo ga. Udrobili smo kruha. Na našu žalost, jelo je postalo još slanije. Nismo ručali toga dana. Pojeli smo samo narezani kruh što smo ga trebali jesti uz čorbu. Drago nas je tješio kako će mama brzo doći pa će nam ona onda dati nešto za jelo.