zagoricani.com

Ne znam zbog čega je te večeri mama okasnila kupati nas djecu, ali znam da je kuća već bila puna žena i muškaraca koji su došli na sijelo prije nego je voda na šporetu bila ugrijana. 

Sjećam se, bila je zima. Prava. Hladna. Snijeg je danima prekrivao selo. Struje nije bilo tada pa sve do proljeća, jer je nekoliko dana ranije upravo taj snijeg gusto padao i svojom težinom polomio skoro sve bandere od trafostanice do sela, polomio štendere po krovovima kuća i iskidao žice. Puhala je nakon toga snažna bura i bila je neopisiva mećava. Smetovi po selu su bili visoki kao i neke kuće. Vrata i prozori su bili zatrpani, podrumi i pojate zavaljene. Osim nekako pješke, drugačije se selom nije moglo proći jer je seoski put bio toliko zatrpan da je teško bilo razaznati gdje su zidovi od vrtova, gdje su ograde od dvorišta, gdje su đubreluci. Stariji su bili ljuti jer je taj silni snijeg promijenio njihovu uhodanu svakodnevicu. Oni su s mukom danima čistili snijeg i oslobađali prolaze do kuća, štala i pojata. Po seoskom putu nitko nije čistio snijeg jer je to bilo jednostavno nemoguće zbog silnih smetova. O tome koliki je snijeg bio govori i to što blago danima nije moglo iz podruma na vodu, nego su stariji morali topiti snijeg u kućama na šporetima kako bi napojili žedno blago. S tavana je kroz podove od šiše u sobe mnogih kuća kapala voda od snijega što ga je bura kroz rupe između crijepa upušila. 

Ni djeca, koja su se snijegu radovala, u početku nisu izlazila iz kuća. Tek nekoliko dana nakon što se sve smirilo, počela su izlaziti i provoditi po cijele dane vani. Jedna od najzanimljivijih igara je svakako u to vrijeme bilo ljuljanje na žicama od struje koje su visile na savijenim štenderima i tako djeci bile na dohvat ruke i služile kao ljuljačke. Škole jedno vrijeme nije bilo jer je do škole, opet zbog zametenih putova, bilo teško doći. 

Kako struje nije bilo, večernja sijela su počinjala rano, skoro čim bi se smrklo. Iako su u sobama u kojima se sjedilo gorile samo svijeće, uglavnom petrolejke, unutra se dobro vidjelo. Nekako se navikne čovjek na to svjetlo kao na nešto što je normalno, posebice kada to traje dulje vremena.

Tako je taj puta red za sijelo bio u našoj kući pa su svi navalili odmah čim su, valjda, obrisali usta od večere. Mater je dobro zagrijala sidetiju sobu i već prije pristavila vodu za kupanje djece. Ona je sigurno djecu mislila na brzinu okupati prije nego svijet navali u kuću ali se prevarila. Taman što je pripremila lavor, evo ti „vojske“ na sijelo. Soba mala začas se napunila. Odmah je počela priča o svemu i svačemu. Mi djeca smo se poradovali kako ovaj put neće biti kupanja. Ali mater ne bi bila mater da nije ostvarila ono što je naumila.

„'ajde“ veli mama meni „da ja tebe časkom okupam kad sam već pristavila vodu. Zijan je sada kad je topla i kad sam sve pripremila ne okupat' te.“ 

Ja, u to vrijeme već bio dječarac, možda sam išao drugi-treći razred, iznenađeno pogledam u mamu i onako tužno velim: „Kako, bona, misliš, pa puna je kuća tuđi' ljudi.“ Ona će na to moje: „Moj sinko, ništa se ti nemoj stidit. Nije sramota oprat' tilo, sramota je 'odat neopran.“ 

Ma badava mamino uvjeravanje. Ja se zategao kao tele i nisam se dao nagovoriti. Ovi što su došli na sijelo su me kao tobože bodrili ali se ja svejedno nisam dao. 

Najednom se ustane Mile. Mile je bio muž moje stričevke Slavke koja se udala u Banjaluku. Oni su bili kod nas u selu te zime, jer je potres mjesec-dva prije  toga  porušio Banjaluku, pa su oni, kako im je valjda srušio kuću u kojoj su stanovali, došli kod nas u selo. Kod strica Jake, jer je Slavka bila njegova kćer.

Veli Mile meni: „Ime (imenjače), ja ću tebi pomoć.“ Kaže on mami da mu donese deku, ćebe, plahtu ili što već ima. Mama donese neki plahtu i doda mu, pa pripremi vodu. Mile je inače bio jako visok. Mislim da je imao blizu dva metra. Uze on taj plahtu, raskrili ruke i veli meni: „Evo sad se moreš prat'. Ni'ko te neće vidit gola i ne stidi se. Ja sam tu.“

Zašao sam iza plahte i bojažljivo se skinuo stalno gledajući prema plahti i visokom Mili što ju je držao. Iskreno sam se bojao kako će ju svakoga trenutka spustiti. I dok je on držao plahtu, mama mi je polijevala jer se nje nisam sramio. Cijelo vrijeme Mile je raširenih ruku držao plahtu kako bi me štitio od pogleda brojnih gledatelja koji su ponešto dobacivali u to ime. Laknulo mi je tek kad me mama obrisala i dodala mi flanelske duge gaće.


Kako sam cijelo vrijeme ipak bio okrenut leđima plahtu, nisam primijetio da ju je Mile spuštao dok sam se prao. Jer da je, vjerojatno bi se svi smijali. Znajući to, bio sam miran što je sve prošlo u redu i bio zahvalan Mili na snalažljivosti.

Ja sam nedugo nakon kupanja završio u hladnom krevetu, a oni su, ispijajući kavu, pričajući i smijući se, sjedili u toploj sobici do kasno u noć.