zagoricani.com

čim bi fratar sa oltara okupljenima na misi poručio: „Idite u miru“, crkvica bi se počela brzo prazniti. Ulazna vrata bi se zakrčila toliko da se moralo dobrano čekati kako bi se došlo na red za izlaz. Mnoštvo je naviralo sa svih strana, posebice mlađarija sa kora. Djeca su se provlačila između odraslih stvarajući još veću gužvu i pomutnju. Lanac što je sa zvonika visio izvana i što ga je Cvita povlačila kako bi odzvonila za svršetak mise spuštao se ravno prema vratima pa je i to stvaralo još veću gužvu, jer, Cvita je morala stajati skoro na vratima i odzvoniti za kraj mise, bez obzira na gužvu, a narod je, opet, morao iz crkvice jer je bio kraj mise.

Zato su najbolje prolazili oni momci što su misu slušali izvana. Oni su stajali u sjeni crkvice kod ulaznih vrata ili su s južne strane u hladovini rašeljke ležali na travi i „molili“.  Za njih bi misa završila puno prije nego bi se oglasilo zadnje zvono. Znalo se kako su najviše u crkvu išli samo zbog onoga što se događalo poslije mise.

U prvih nekoliko trenutaka po izlasku iz crkvice, narod bi se okupio na ledini ispred groblja. Paleći cigare i odbijajući prve dimove, stariji muškarci bi se okupljali u grupe i nastavljali priče koje su ostale nedovršene prije ulaska u crkvu. Neke žene su, preko okrajaka, žurile kućama kako bi dovršile pristavljene ručkove a one kojima su babe ili svekrve bile maje kod kuće, ostajale su kako bi još koju riječ prozborile u društvu drugih žena. Rijetki muškarci i žene ostajali bi u groblju i molili se kod grobova svojih pokojnih. 

Dok su nestašna djeca trčala oko okupljenog mnoštva, netko bi od momaka zasvirao u muziku, usnu harmoniku. Nekoliko zvukova je bilo dovoljno i svi bi poglede usmjerili prema njemu. On bi prvi započeo igrati kako bi motivirao ostale. Nije dugo trebalo čekati kako bi se u kolo počele hvatati i cure i momci. Što je više svirka odmicala tako je kolo postajalo sve veće i šire. I nisu samo momci i djevojke igrali u kolu. Uhvatile bi se u kolo i mlađe žene koje su još zimus bile djevojke i koje nisu mogle, bez obzira na udaju, skriti svoju mladost pa odoliti zvuku muzike. 

Sa strane bi još uvijek stajali stariji muškarci i starije žene. Muški bi vodili svoje razgovore kao da se ništa ne događa dok bi žene  radoznalo promatrale mladost kako veselo igra na zvuke muzike. Nešto bi šaporile jedna drugoj, glavama vrtile kao da osuđuju mlade što se vesele a onda rukama odmahivale kao da ih to ne zanima. U stvari ih je i te kako zanimalo koji će se momak do koje cure u kolo uhvatiti i tko će s kime otplesati ples koji bi odmah poslije kola otpočeo. Zato su ostale. Kao đoja, da bi se ispričale. Ma vraga.  Ostale samo kako bi vidjele tko s kim od mladih igra i tko će s kim malo zaostati.

Jedno bi kolo prestajalo a drugo bi otpočinjalo. Dok bi onaj što je započeo svirati prvo kolo odmarao, drugi bi svirkom nastavljao novo kolo ili nešto lakšu svirku za ples. Mladost je neprestano igrala. Nekoliko odigranih kola i plesova bi brzo prošlo pa bi se narod počeo razilaziti. Oni parovi što su kao „išli“ bi malo zaostajali za drugima. Tako su davali do znanja svima kako imaju „ozbiljne“ namjere. 

A te namjere su bile toliko ozbiljne pa se uglavnom iz njih, rijetko kada ili nikada ništa nije ostvarilo.

I dok bi mladež polako u grupicama prolazila selom, mogli su vidjeti kako stariji muškarci sjede pod orasom ispred stare Jokanove kuće. Dobrodušni Nana i Jokan bi ih, po običaju, svake nedjelje pozvali na rakiju. Muški to nikada nisu odbili kako se ovi ne bi uvrijedili. 

I mladi bi, usput, svratili Jokanovoj kući, ali samo na čatrnju napiti se hladne vode. Dobra Nana pozivala bi sve i na ručak. Naravno, svi bi ljubazno odbili i polako nastavili kućama. Jer, nedjeljni ručak već je čekao na stolu.