Ti si ovdje : Home // Priče // Priče Milana Krište // Pod orasom

Pod orasom

IspisE-mail Autor Milan Krišto Utorak, 12 Srpanj 2011 11:40

kristusin_orasStric Jako je imao običaj preko ljeta skoro svakoga popodneva odmarati  u hladovini velikog orasa što je rastao u njegovoj bašči na Brigu. Skinuo bi kaput što bi ga, kad bi od kuće krenuo, samo prebacio preko ramena, prostro ga na ledinu ispod zida i sjedeći na njemu polako pušio lulu. S crnom kapom na glavi i bijeloj košulji što bi joj zavrnuo rukave, iako zbog godina ništa fizički nije radio, u debeloj hladovini odmarao je i dušu i tijelo.

S tog mjesta je imao pogled na cijelo selo, kako Krište, tako Suše, Ivkoviće i Mihaljeviće. Radoznalo je gledao nedozrela žita po podvornicama, zelen u Jarčišću, Pošalića docu i Perlini. Gledao je tek rasplandovane krave kako silaze sa Gradine i tek rasplandovana stada ovaca kako polako zamiču iza grmova u Gredi. Na Okrićalu bi ugledao kola natovarena sijenom kako sa Kruga lagano klize starom cestom prema Parapetama vozeći tek pokošeno planinsko sijeno kući.  Znao je da nema tko drugi u ovo doba s kruga voziti sijeno nego Zele Ivkovića. On bi uvijek, još dok ostali svijet kosi okrajke, kosio svoje Doce na Kruzima.

kriste_sa_klancaPogledom bi pratio u crninu uvijek obučenu, brata Marka ženu, nevistu mu Šakušu kako teškom mukom po vrelom suncu, uz Solemljovaču odlazi do vrtla u Klačinama vidjeti kako raste nedavno posađeni kupus. Morala je povirit da blago nije napravilo šćetu. Znao je kako će vrijedna Šakuša, kad je već gore,  u kumpirima za krmad nabrati žaku trave i na leđima je donijeti kući.

Povlačeći dim, pogled bi mu se zaustavio na djeci što su na armenu igrala lopte. Zavrtio bi glavom, pa bi, iako ga djeca ne bi čula, tiho opsovao sveca što prave štetu ledini skačući za loptom.  Znao je da će skoro vršidba pa je trebalo sačuvati ono malo zelene trave na armenu kako se od silne vršidbe ne bi ogolila ledina i otvorila zemlja. Neće valjat armen za vršidbu a drugog blizu kuća nije bilo.

Odbijajući dim, nakašljao bi se i pogledom pratio kako žensko čeljade iz Ivkovića ili Mihaljevića cestom ispod Sušinih kuća gura taćku. Pomislio je odmah - neko tamo sutra ima kosce pa ona jadna po ovoj vrućini ide na zadrugu kod Vinka Sučkina po pivu, dok još nije zatvorio.

Taman što je nepoznatu ženu s taćkom pogledom ispratio do trafostanice, pogled mu preleti na Glavicu. Vidio je kako zuberova djeca odoše pored mašeta i zađoše za Glavicu. Opet je zavrtio glavom. Jer znao je da će đavli do mraka letat za loptom u Kuzmanovom docu a poslije na Vrbovniku pravit nevolje.

okrajci_sa_glaviceDok je gledao prema Glavici, začuje kako Kelavuša iz sveg glasa zove sina Iliju kući. Pogled mu odmah preleti na djecu što su igrala lopte na armenu. Među njima je prepoznao Iliju koji odmah nevoljko ostavi ostalu djecu s loptom i uputi se kući glasajući se materi kako bi joj dao do znanja da ju je čuo. Nije malo prošlo, začuje glas File, Perkuše, Šušuše, Marinkuše i drugih seoskih žena kako dozivaju djecu. Znao je da je vrijeme kada djeca trebaju goniti janjce u popodnevnu pašu. Bi mu drago što đavli odoše sa okrajka i ostaviše ledinu na miru.

Nije prošlo dugo vremena ugleda brata Marka, kako s rukama prekriženim na križima, polako ide sa Riškovine. Pomisli, sigurno je opet išao gledati je li napolica počela nalivat. Mahne mu. I da ga nije pozvao Marko je svakako planirao skloniti se u hladovinu orasa.

Skine Marko kaput, prostre ga na ledinu pokraj Jake pa se polako spusti da odmori kosti. Dok je s glave skidao kapu, po čelu su se vidjele kapljice znoja. Po običaju opsuje spasenje pasjoj vrućini, dohvati zgužvani rubac iz džepa, obriše znojno čelo pa izvadi kesu i poče motati cigaru.

Bez obzira što su bili braća, oko puno stvari se nisu slagali pa su se često prepirali oko bitnog i manje bitnog. Jedino u čemu su bili jednoglasni je kad su seoska djeca u pitanju. Obojica su psovala što mularija leta za loptom i pravi šćetu ledini.

Sjedili bi tako pričajući po tko zna koji put iste priče a ponajprije kako čobani slabo čuvaju blago. I tako sve dok god sunce ne bi izgubilo snagu.

Pričalo se:

Jednom je tako sjedeći u hladovini orasa, stric Jako ugledao Roku Ivkovića kako iz Ivkovića sela ide preko podvornica. Dok je nevista Ivkuša, Anđa, inače Rokina sestra, kopala nešto u bašči, iako je znao o kojem momku se radi, dovikne joj ispod zida stric:

  • Neve, ja zgodna mulca – pa mu spomene mater. Kao ne pozna ga, pa je upita -  Vider čiji je ?

Nevista pogleda preko zida pa reče:

  • Ajme meni babo. To je moj brat Roko. Jel ne vidiš – u čudu će Ivkuša što mu spomenu mater.
  • Šta kaza bona? - kao začudi se. Iako je sjedio u hladu, podigne dlan iznad očiju da bi,kao, bolje vidio pa će nevisti:
  • Sveca mi. Nu. Je on. Sad vidim. Moj grij, moj grij. – reče, zadovoljno se smiješeći.

Stariji muškarci su, po običaju, na taj način često spominjali svoje prije. Nitko to njima nije uzimao za zlo.

Komentari (2)add comment

Drago Mihaljević said:

Drago Mihaljević
...
Milane je li ovo onaj Jako kojemu je bratić Jure oštem'o ime s obiteljskog spomenika?
October 27, 2011

Milan Krišto said:

Milan Krišto
...
Da, radi se o našem stricu Jaki i nećaku Juri od strica nam Ivana. O nesporazumu u svezi spomenika ću napisati jednu priču.
October 27, 2011

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 431 posjetitelja online

Novi komentari