SKAKONICA

Ispis Autor Milan Krišto Srijeda, 05 Prosinac 2012 00:00

 

skijas_i_snijeg

Snijeg je padao tih dana i sve je bilo bijelo. I hladno je bilo. Stariji se nisu radovali snijegu kao što su to bila djeca. Djeci je snijeg značio prije svega igru, grudanje, liguranje, klizanje i skijanje. 

Skijanje je u to vrijeme bilo nešto posve novo, jer do tada skije nisu bile poznate kao zimski rekvizit za snijeg. Skije su mogli napraviti samo seoski stolari, a to je uspijevalo i rijetkim malo stručnijim majstorima koji su znali raditi s drvetom. Tako su djeca u selu počela koristiti skije napravljene od bukovine, jasenovine a bilo je i onih od mekšega drveta kao što je to bila jasika. Bile su duge do najviše metar, možda metar i dvadeset, na prednjoj strani malo savijene kako se ne bi zabijale u snijeg i zaobljene - špicaste. Mjesto za nogu bilo je napravljeno od remena starih redina ili nekog starog kožnog kaiša koji se čavlima pribijao na skiju oko sredine skije.  

Djeci je skijanje bilo posebno zanimljivo. Stajati na dvjema daskama i juriti vratolomno niz brdo bilo je stvar hrabrosti, spretnosti pa i sreće. Nije bilo dovoljno samo sjuriti se ravno niz brdo nego tko će brže sjuriti, tko će pri najvećoj brzini neku ludoriju napraviti, tko će na kraju najdalje otklizati i tako. 

Djeca su stalno izmišljala nove načine igre i zabave na snijegu. Tako su počela praviti skakaonice i natjecati se tko će se brže spustiti na skakalo i tko će dalje skočiti. Skakaonica se pravila uvijek oko sredine nizbrdice i na najstrmijem dijelu. Natjecanje bi trajalo sve dotle dok se skakaonica ne bi raspala od silnog spuštanja i skakanja. Bilo je padova, udaraca i bolova ali djeca nisu odustajala. Znalo se na kraju tko je najdalje skočio toga dana. 

Kada bi se snijeg ugrijan škrtim zimskim suncem, počeo lagano topiti, djeca bi prekidala skijanje. Onda bi pred mrak skupljala snijeg i lopatama ponovno napravila skakaonicu za natjecanje koje će nastaviti sutra. Znali su dobro da će preko noći hladnoća učiniti svoje. Sve će smrznuti pa tako i skakaonica a onda će sutrašnji dan iznjedriti nove pobjednike. 

Jedno takvo iskustvo imao je Vine Pavin. On je ranom zorom uranio isprobati smrznutu stazu i skakaonicu. Spustio se vratolomno i uz silnu buku. Izgledalo je to kao kada željezna kola idu po makadamskoj cesti. Skije su lupale po smrznutom snijegu i ledu i skakutale po neravnim dijelovima staze kao da bježe ispod skijaševih nogu. On se borio svom snagom kako bi održao ravnotežu a ujedno bio uporan u svom naumu da kao prvi odskija svoj najbolji skok i pokaže svima kako je u tome najbolji.  

I taman kada se svom silinom i brzinom spustio do skakaonice i vinuo se u hladni jutarnji zrak, nije razmišljao ni o čemu drugome nego kako najdalje skočiti. I skočio je, ali su noge pokleknule od silne brzine i težine tijela koje je zrakom nekontrolirano letjelo. Pao je na smrznutu i hladnu zemlju. Skije su odletjele s nogu niz brdo a on je od siline udarca samo jauknuo i bespomoćno otkliznuo u snijeg na dnu staze. Dok ga je škrto jutarnje sunce milovalo, mirno je nekoliko trenutaka ležao ne znajući što se zapravo dogodilo.  

Pričalo se poslije, kako je danima ležao u naćvama. A da li je i najdalje skočio, ostala je tajna? Nitko toga jutra nije bio s njim.