Ekskurzija

Ispis Autor Milan Krišto Petak, 04 Lipanj 2010 10:51

ucenici_potocani_6r

B
ilo je to pred sam kraj školske godine. Za peti i šesti razred škola je organizirala ekskurziju u Split. Nitko od nas danima nije mirno spavao. Stalno smo mislili na to kad će to doći, kako će sve proći, posebice što nam je to bila prva ekskurzija u životu.

 
Osvanulo je prekrasno proljetno jutro. Uranili smo, ranije nego obično, jer je trebalo na vrijeme doći pred školu kako bi nas nastavnici prebrojili i upisali. Mi zagoričanci smo, putem što je vodio preko Bilila i Potoka do Potočana, noseći torbice sa sokom i hranom žurili prema školi. Vidjeli smo i dobranjce koji su se promaljali preko Vaganjca i Debeljače kako žure preko Ledinjaka.Svi smo došli i nestrpljivo čekali polazak. Bili smo veseli i sretni. Kako ne bi bili? Pa, idemo na ekskurziju. I to u  Split. I to nije mala stvar. Autobus koji je došao po nas stajao je u hladovini rašeljaka što su ograđivale školsko dvorište. Oni stariji što su išli u Livno u školu, već su posjedali u onaj njihov autobus, što je stajao prekoputa našeg, pa su, provirujući kroz otvorene prozore, veselo nama mahali i sigurno nam zavidjeli što mi idemo u Split a oni u školu. 
busko_jezero-1
Nakon provjere od strane nastavnika, tko je došao, a tko nije, posjedali smo u autobus i krenuli. Mnogi su već prije nego smo ugledali Livno, počeli čeprkati po torbicama tražeći nešto za jesti ili su bili žedni pa počeli piti dvojni C. Prvi puta smo svi tada vidjeli pravi, veliki, betonski kanal koji je vodio vodu u Buško jezero. Prvi puta smo tada vidjeli Buško jezero. Svi smo, prije nego su nam nastavnici rekli, mislili da smo stigli na more. Ta silna količina vode nas je zadivila i bila je nešto što nitko od nas nije vidio. Jer najveća voda koju smo do tada vidjeli bile su naše lokve i s proljeća poplavljene njive. 
U to vrijeme je nekako nastalo Buško jezero pa se pričalo kako je probijen tunel prema Splitu. Znajući za te priče, svi smo nestrpljivo čekali kada ćemo ga ugledati. I ugledali smo ga ali kad smo skoro došli u Split. Skoro ga nitko nije ni primijetio jer smo, čim su nam nastavnici rekli da se vidi more,  svi bili zabavljeni gledanjem mora. 
Autobus nas je dovezao na samu obalu mora. Čula se krika velikih bijelih ptica koje su neprestano letjele iznad vode. Bili su to galebovi kojih je bilo posvuda. Sa obale smo gledali jata malih ribica koje su plivale u moru i divili se kako vješto i u isti mah skrenu u isti smjer. Velikih riba nije bilo. Gledali smo ogromne bijele brodove koji su konopima bili privezani za  metalne stupove na obali. Divili smo se tim grdosijama a posebice kada smo ugledali kako u njih ulaze kamioni, auti, autobusi, ljudi. Tada su mnogi od nas prvi puta u životu vidjeli i vlak. 
Grgur_Ninski_Split
Cilj naše ekskurzije bio je obilazak zoološkog vrta na Marjanu, Dioklecijanove palače i spomenika Grguru Ninskom. Sjećam se kako smo još bili na gradskom kupalištu Bačvice ali se kupali nismo. Sve to, nama je bio veliki i nezaboravan doživljaj. Posebice nas je svojom veličinom i oblikom oduševio spomenik Grguru Ninskom. Naravno, bili smo iznenađeni izgledom životinja u zoološkom vrtu posebice živosti i nestašlucima majmuna i šarenim papigama. 
Umorne od hodanja i razgledavanja, nastavnici su nas poveli u neki restoran na ručak. Čim smo posjedali, konobari su na stolove iznijeli kruh i salatu. Odmah smo prionuli jelu i skoro svi pojeli salatu i kruh kad su nam konobari na stol donijeli tanjure sa pire krumpirom i gulašom. Nastala je pomutnja. Nije bilo salate, a i kruha je ponestalo pa su nastavnici morali kod osoblja restorana srediti da nam donesu još kruha. Koliko samo bili gladni, najbolje govori to što skoro ništa od jela što su nam ga donijeli, nije ostalo. 
Nismo mi znali da je to sve oko hrane u restoranu određeno i da se to sve dogovara. Mislili smo da toga ima koliko tko hoće.