Ja sam krizman u petom razredu osnovne škole. To je u ono vrijeme bilo normalno jer je krizma bila svake četvrte godine. Jednu bi djecu zakačila u osmom razredu a drugu u petom.

Moj krizmani kum je pok. Frano Krstanušin. Kako je on radio u Njemačkoj, nije mogao biti na krizmi pa je kod krizmanja pristupila njegova žena Anija. Anija je odradila i sve pripreme za krizmu, ispovijed, poklon, prijevoz do crkve, tako da mi je, zapravo, ona krizmana kuma.

Od priprema koje je trebalo napraviti prije krizme najvažnije je bilo što kumčetu pokloniti za krizmu. Kako sam prerastao moje smeđe odijelo što mi ga je ćaća donio iz Njemačke, a koje inače nisam nosio, jer je bio zijan, kako je često govorila moja mama, trebalo mi je nešto drugo misno za obući. Drugih odijela u kući za moj rast nije bilo. Ni u selu se nije imalo od koga pozajmiti jer su se i druga djeca mog uzrasta u isto vrijeme krizmala.

Valjda je mama to pričala kumi Aniji pa je ona odlučila da bi najbolje bilo meni za poklon kupiti odijelo.

Jedne srijede spremila mama mene s kumom Anijom u Livno. Kako žena, što je tada bilo normalno, nije puno znala o brojevima dječje odjeće, jer su nam svu robu birali, kupovali i donosili naši očevi iz Njemačke,  najsigurnije je bilo da ja pođem s njom pa da mi odijelo kupi po mjeri.  U Livno zbog kupovine poklona krizmanicima, toga dana, nismo išli samo nas dvoje. Bilo je još kuma i kumčadi. Sjećam se da su iz našega sela išle još Zorka i Janjka sa svojom kumčadi.

U to vrijeme još nije bilo robnih kuća, Opskrbe i Borčeve. Bile su samo obične trgovine odjećom. Neke manje a neke malo veće. Hodali smo cijelo prijepodne od trgovine do trgovine tražeći najprije pravu veličinu. Odijela za djecu smo pronašli tek u trgovini što se nalazila u blizini Zdravljaka.

U trgovini nije bilo kabine za presvlačenje nego me natjeraše da se skinem onako pred svima. Kume se Anije i nisam toliko stidio, pa ona mi je kuma. Ali me bilo stid svih drugih, trgovkinja i kupaca koji su bili unutra a posebice prolaznika što su razgledavali izloge izvana. Morao sam se presvlačiti upravo pored izloga, jer je tamo bilo najviše mjesta i najmanje sam tamo smetao drugima.  

Dok su svi gledali prema meni, jer sam bio jedini koji je probavao odjeću, od silne neugode i stida, jedva sam nekako uspio skinuti hlače pa žurio navući nove što prije, da me takvoga gledaju što kraće. Kako to uvijek biva, što sam više žurio to je oblačenje išlo teže. Noge su jedva pronalazile prave nogavice. Oznojen od neugode jedva sam nekako obukao prvo odijelo.

Pogledaju me svi. Okrenu lijevo desno. Malo se odmaknu kako bi me tako obučenog bolje vidjeli.

„Dobro je“ - čuo sam kako je netko rekao.
„Možda bi bolje bilo da je malo veće. Ima još jedno tamno plavo“ - reče netko od trgovaca. ´oćeš probat“ upitaše?
„Ne triba, ovo mi je dobro“ - zavapim ja samo da se opet ne skidam pred svima.

I kupi mi kuma to odijelo. U njemu sam se krizmao. Iskreno, moglo je biti za jedan broj veće jer ga nakon krizmanja nisam mogao dugo nositi.

Kuma me poslije odvela na ćevape u restoran pod neboderom. To su bili moji prvi ćevapi u životu.