Kamene kuće III

Ispis Autor Milan Krišto

Priprema temelja
zidanje_kamene_kuce
Najprije se razmjeri prostor za kuću. Odredi se širina i dužina i počnu se kopati temelji. Temelji su  kopani do tvrđeg terena koji se neće slijegati. Ako je u temeljima bilo većih kamenja i litica njih se razbijalo macolama i ćuskijama kako ne bi smetali kod zidanja.
Ako se kuća gradila na strmom terenu, obično bi se onaj viši dio kopao kako bi se ispod kuće dobio podrum ili magaza. Kod kopanja podruma znalo se često dogoditi da obliku i veličini podruma smetaju litice na koje bi se naišlo kod kopanja. Litice su se uklanjale miniranjem.
U najtvrđem dijelu litice se pomoću štampa (dlijeta za kamen) i macole bušilo rupu kako bi se u nju mogao postaviti ćiket (eksploziv). Dubina rupe bila je koliko je bio dugačak štamp. Rupe se bušilo tako što bi jedan čovjek sjedeći na litici između nogu rukama pridržavao štamp dok bi drugi u štamp udarao macolom. Svaki puta kada bi ovaj udario macolom,  onaj drugi što je pridržavao štamp bi okrenuo za četvrt kruga. I tako dok ne izbuše rupu određene dubine. Kad izbuše jednu, slijedila je druga, treća odnosno onoliko rupa koliko je bilo potrebno da se razbije litica. Bušenje jedne rupe trajalo je nekoliko sati.
Kako bi se zaštitilo druge kuće koje su u blizini od kamenja koje bi mina kod ispaljenja izbacila, na liticu se stavljalo svežnjeve praške da zadrže sitno kamenje. Onaj što bi palio minu uvijek bi glasno prije paljenja galamio da svi okolo čuju: Miiiiiina goriiiiiii! To je bio svima znak da se za svaki slučaj uklone kako ne bi stradali. Ukoliko se prvim miniranjem nije uspjelo razbiti liticu do željene veličine, postupak bi se ponovio.
Znalo se ponekada dogoditi da mina zataji, odnosno da ne opali. To je bio najgori dio posla. Kad bi se to dogodilo, ljudi su znali satima čekati hoće li mina opaliti. Kad bi prošlo određeno vrijeme koje je bilo garancija da korda više ne gori, postupak bi ponovili do ispaljenja. Zatajenje mine je znalo, za one malo hrabrije i nestrpljive, biti kobno jer bi se odvažili prije vremena prići miniranom mjestu kako bi provjerili zašto mina nije opalila. Nisu ginuli ali su bili dobro uzdrmani i ugruvani. Ovo se događalo zbog toga što bi korda bila na jednom dijelu oštećena pa ne bi mogla u cijelosti dogorjeti do kapsle koja je trebala aktivirati eksploziv ili je bila sporogoreća pa bi joj trebalo više vremena da dogori a što neki nisu znali pa bi malo požurili.

 
Priprema kamena
kamen_za_kucu
Majstor koji je trebao zidati kuću počeo bi puno prije nego bi se krenulo sa zidanjem pripremati kamen za zidanje. Danima bi sjedeći u hladovini klena, orasa, rašeljke, lipe ili druge kuće klesao kamen za ćoše, za nadvoje i za otvore prozora i vrata. Odabranim komadima je klesao i dotjerivao bridove i ravnao strane dlijetom (špicom) za kamen i malom macolom. Prebirao bi po kamenju. Veće komade koji nisu bili za ćoše i nadvoje bi razbijao na manje, odvajao ljepše komade za vanjsku stranu zida. On je to morao činiti ranije jer, kada se krene sa zidanjem, neće imati puno vremena za klesanje i dotjerivanje kamena. To bi usporavalo ionako spori posao zidanja.


 
Zidanje zidova
zidanje_kuce_lastavica
Kad su sve pripreme materijala i temelja bile gotove moglo se početi sa zidanjem kuće. Zidanje zidova se povjeravalo uvijek provjerenim i poznatim majstorima iz sela ili okolnih sela. Majstorima su kod zidanja pomagali irgeti. Oni su ručno miješali malter, donosili kamen, punili zidove škaljom.  Malter su miješali od pržine koja je bila pripremljena za to i gašenog kreča koji se nalazio u neposrednoj blizini gradilišta. Cement se rijetko stavljao u malter u to vrijeme. Tek kasnije kada se do njega moglo lakše doći.
Najteži dio za irgete bilo je nošenje kamena na veće visine. Kamen se birao i tovario u tralje - troge koje su bile napravljen baš za nošenje kamena, koje su onda irgeti, napunjene kamenom, po skelama nosili do majstora.
Voda za spravljanje maltera je kod zidanja kuće bila najveći problem. Nju se osiguravalo svaki dan uglavnom sa Vrbovnika. Po selu bi se pokupila sva raspoloživa burad i kace pa bi se u njima pripremilo vodu za zidanje.
Majstori su bili povlaštena „kasta“. Znali su cijeniti svoj poziv pa su to dobro koristili. Njima su se dodvoravali oni kojima su zidane kuće. Dobro su ih hranili a rakije i kave je uvijek moralo biti i to uvijek u točno određeno vrijeme. Majstori su bili toliko slobodni da su znali na gradilištu poslije ručka i malo odrijemati dok bi irgeti pripremali malter, dizali kamenje na skelu, punili rupe u sredini zidova škaljom. Majstori su irgetima naređivali što i kako treba raditi. Tako su između ostaloga pokazujući prstom sa skele govorili irgetima koji kamen da im donesu. To pokazivanje trajalo je po nekoliko minuta jer je irget morao pogoditi točno odabrani kamen. Još gore je bilo kad ga donese majstoru a ovaj mu odbrusi kako taj kamen što je donesen nije dobar. I tako je to išlo.
Nisu svi majstori bili takvi, ali su svi u pravilu držali do svoga znanja. Svoj alat koji su, sigurno, teškom mukom kupili, čuvali i pazili. Imali su špice, špicaste čekiće za kamen, macole male i velike, fangle, mistrije, sikirice, kliješta i špage. Viskom su vodili ćoškove zidova. Libelu je rijetko koji majstor imao. Kopanje za malter su pravili od daske uvijek na gradilištu.

 
Postavljanje građe
krov_japija
Drvenu građu sređivao je majstor koji je radio krov. U pravilu su to znali raditi svi majstori koji su zidali kuću. Najprije bi, ako je kuća imala podrum, na taj dio bile ugrađene grede od zida do zida u rupe koje su ostavljene u zidovima. Kako se grede ne bi savijale po sredini se ispod greda stavljala jedna nosiva greda a ispod te grede jedan ili više stupova koji su držali cijelu konstrukciju da se vremenom ne savije ili polomi. Taj stup se zvao direk a greda  koja je bila na njemu se zvala tetiva. Sve zajedno bi se međusobno povezalo klanfama i velikim ručno kovanim čavlima.
Na gornju stranu tako postavljenih greda je prikivan pod koji je kasnije bio pod od sobice.
Za krov je najprije trebalo postaviti drvene vjenčanice na zidove. Vjenčanice su bile jednako debele grede kao one koje su ih međusobno povezivale. U pravilu su vjenčanice, ovisno od veličine kuće, bile povezane s nekoliko pravih velikih greda. Po jedna greda je išla uz svaku lastavicu te jedna ili dvije po sredini kuće. Sve grede su bile pravilno raspoređene jedan od druge. Na vjenčanicama su na pravilnim razmacima isjecane rupe pod određenim kutom i određenog oblika u koje su se umetali merteci krovišta na kojima su bile napravljene glave i urezi koji su rupama i urezima potpuno odgovarali. Na vrhu merteka pravio se pravilan rez u koji se umetalo sljeme krovišta (tanja greda koja je povezivala merteke u vrhu cijelom dužinom krovišta). Svaki par merteka bio je, nešto niže od sljemena, spojen pntrama koje su čuvale merteke od savijanja a ujedno učvršćivale krov kako ne bi došlo do njegova pomjeranja.

PRETHODNI TEKST >>>   
NASTAVAK TEKST >>>