DAVOR MIHALJEVIć
                                                    (Vukovar - Mitnica)

  Davor Mihaljević je hrvatskoj javnosti poznat zahvaljujući nesretnim okolnostima da mu je u konvoju za Vukovar podmetnuta ručna bomba, a onda su ga izvukli iz konvoja i zarobili pred Europskim promatračima.
  No, mi se danas vraćamo u vrijeme kada je sve počelo i kada je Davor Mihaljević bio siguran da sve to ne može proći bez rata i općeg sraza različitih svjetova i civilizacija, a gdje smo se mi Hrvati našli na pragu kao najtvrđi bedem i predziđe.
  Govorim Mihaljeviću da to nije samo te 1991. godine, već je to u ovom stoljeću treći put, a da ne spominjemo ranije sukobe s raznim osvajačima. Davor je rođen 1963. u Vukovaru i živio je na Mitnici u Ulici narodnih mučenika. Po zanimanju je građevinski limar.
  Kao limar imao je priliku raditi u mnogim selima i mjestima i susretati se s raznim ljudima. Radio je u vukovarskom "Građevinaru". Radili su po trojica u skupini i zato mi kaže: "U radnoj skupini uz mene je jedan Srbin iz Borova Sela i jedan Hrvat iz Vukovara, no ja sam cijenio više onoga Srbina. Razgovarali smo o svemu otvoreno i ovaj Srbin bi rekao meni što misli, a isto tako i ja njemu. Hrvat je stalno šutio. Nikada da kaže jednu riječ o događajima kojih je napretek. Nakon referenduma o samostalnosti Hrvatske, kažem mu: "'E moj Mile, od sada si manjina', a on meni: 'E, neće to vaše još dugo'. Ovaj Hrvat gleda u zemlju i šuti. Ja sam dakle znao što Srbin misli, a ovaj moj Hrvat Josip Krnić se ne izjašnjava". Govori mi dalje o tome što se zbilo s onom dvojicom. Naravno, Srbin Mile Savić završio je u Borovu Selu. Davor kaže: "Tamo gdje mu je i mjesto". Hrvat Josip Krnić najprije traži od Merčepa dopuštenje da može otići nekim poslom na nekoliko dana iz Vukovara. Kasnije će se pridružiti četnicima i završava na drugoj strani, kako Davor kaže, "kao veliki četnik". Davor to komentira: "Prešao je na stranu svoje žene Kordunašice". Organizirano djelovanje Davor Mihaljević će imati od siječnja, od "afere Špegelj" i prijetnje Generalštaba Hrvatskoj.
  Već tada na Davora i trojicu prijatelja u blizini partizanskog spomen parka "Dudik" otvorit će vatru oni kojima je na srcu jugovojska i velika Srbija. Tu su oni držali stražu, i naravno, na pucnjavu su uzvratili i dali do znanja da ovi neće proći. Pitam ga otkud im oružje, a on objašnjava da mu je brat u kolovozu 1990. otišao u Šimunsku, u policiju, i nekoliko dana prije "afere Špegelj" donosi im oružja. Imaju nekoliko pušaka, dva pištolja i dvanaest ručnih bombi. To što su imali značilo je za to vrijeme sigurnost. Davorov brat je predsjednik HDZ-a za grad Vukovar i on se za to brinuo. Kroz kuću im je, zahvaljujući bratu i HDZ-u, prodefiliralo mnogo ljudi.
  Nakon događaja u Borovu Selu okupilo ih se već oko trideset, a imaju samo sedam pušaka, no kada se stražari, svatko ima nešto. Sredinom kolovoza na Mitnici se već formira bataljun, i to je već prava organizirana postrojba. Na punktu "Dudik", gdje je Davor, formirana je satnija, a na početku siječnja bilo ih je samo četvorica.........................
  Punkt je najistočnija obrana Vukovara, posebice od vremena kada je pao Sotin. Prve okršaje imat će potkraj kolovoza, od kada se smjenjuju topnički i minobacački napadi, no pješačkog udara nema. To je tako na ovom smjeru obrane, iako se na više mjesta vode silovite borbe u Vukovaru i Borovu Naselju.
  Na punkt im 26. rujna dolazi Davorov brat iz Zagreba i traži da Davor pođe s njim za Zagreb, gdje će im nabaviti oružje i odore. Davor se javlja i traži dopuštenje od Šoljića - Velikog Džoa, no Šoljić se smije ne vjerujući da će se to sve nabaviti što je rečeno.
  Dobiva dopuštenje i 27. rujna susreću dr. Husara, koji ulazi u Vukovar sa zadnjim konvojem pomoći kroz kukuruze, onim uskim poljskim putem. Stižu u Zagreb i smještaju se u "Holidey Inn". Spavaju u kasinu hotela na foteljama. Sutradan 28. rujna on i brat idu k Milasu i dogovaraju se što im sve treba. S Davorom po stvari, koje će dobiti, ide Mimi Sulić da ne bi imali problema u skladištu.
  Dobiva pedeset odora, i to kompletnih. čermak osobno tovari u kombi oružje. Tu su dobivene dvije strojnice M-72, 12,7 mm. Policajci iz bratove postrojbe daju pancirke. Dobiva se sve uglavnom prema popisu iz Vukovara što kome nedostaje na oružju i od oružja. Te noći od 28. na 29. rujna Davor želi odmah krenuti, ali kažu mu da će ići odmah još jedan Husarov konvoj i da se tome priključi. U bazi u Lučkom čeka u stacionaru. Dr. Husar je otišao do predsjednika Tuđmana da dobije papire da je on organizator konvoja. Tada je uoči kretanja stigla vijest da su naši probili obruč oko Bršadina i da je put otvoren. Kažem mu da smo i mi tu vijest vidjeli na HTV-u u Vinkovcima, samo što smo mi tada znali da ona nije točna. Svi skaču od sreće i kako je ta vijest rečena na sjednici Vlade, nije bilo sumnje i konvoj kreće u veselju i radosti da će ući bez problema u Vukovar. Dr. Husar viče: "Idemo sada, sad nema problema".
  U Vinkovce stižu 2. listopada oko 8,30 ujutro. Konvoj je zaustavljen kod groblja u Kačićevoj ulici, a dr. Husar odlazi izviđati da dozna što se događa. Situacija je potpuno drukčija nego što su očekivali i onaj uski put kroz kukuruze je jedini put kojim se iz Bogdanovaca može ući u Vukovar. Problem je što su 1. listopada pali Marinci i ne može se od strane Nuštra stići u Bogdanovce.......................................
  Kada je minobacački napad prestao, povlače se do Ivankova. Tu, dok su čekali, pored njih bježi hrpa ljudi i momaka kao od brda odvaljenih. Pitaju ih otkuda, a oni odgovaraju da bježe iz Cerića koji je pao, i izmišljaju ogromne brojke neprijateljskih snaga. To je i normalno, jer onaj koji bježi uveličavanjem pravda svoj strah i bijeg. U đakovu će čekati razvoj situacije sljedećih dana. čuju da se pregovara da se uz međunarodne promatrače puste u Vukovar i da se izvuku ranjenici iz vukovarske bolnice. Kreću 22. listopada i sada je to Humanitarni konvoj, jer s onim što su imali u Vukovar se više ne može. Oružje je isključeno i niti jedan metak se ne može ponijeti. To svi znaju, no Davoru je važno da uđe u Vukovar, da se vrati među svoje. U Davorovom kombiju su sada lijekovi, on je obučen u bijeli mantil s oznakom Crvenog križa.....
  Jugovojska i četnici žele mijenjati smjer i uvjete kretanja konvoja. To se događa unatoč tome što je u zagrebu sve dogovoreno....Stoje do 13,15 sati i Davor vidi da je jugovojska provezla četnike i da ih raspoređuje oko konvoja. Odmah je prepoznao Nebojšu Vojnovića - Goluba. naravno, i četnici su prepoznali da su za volanima kamiona i drugih vozila mnogi Vukovarci. Odmah to dojavljuju jugovojsci. Promatrači EZ-a se čude zašto sve sada zapinje. To je izuzetno velik konvoj i bio bi Vukovarcima dobra pomoć, pa naravno da to četnici ne žele pustiti, a pogotovo sada kada vide da ima tu Vukovaraca....
  Dolazi kontrola i Davor iz pretinca vadi dokumente i silazi van da ih pokaže četniku. U tom trenutku vrata suvozača otvara Nebojša Vejnović i viče: "Vidi što tu ima u pretincu", i pokazuje ručnu bombu koju su naši vojnici zvali "kinder jaje". Pukovnik jugovojske odmah na to kaže promatračima EZ-a: "To vozilo plijenimo, a vozača hapsimo".......................
  Pukovnik ga stavlja u transporter i kaže: "Ovoga mi ne dirajte", no dolazi jedan četnik propisno označen i kaže: "Što, bre, da se je... sa jednim ustašom". Odvodi Davora pred tenk i uperi cijev topa u prsa. "Mislio sam da je to najbolje rješenje, jer me neće mučiti i nestat ću u trenu": Pojavljuje se jedan oficir i odvodi Davora u transporter, govoreći: "Je l' vam je, bre, rečeno, da ga ne dirate"................................
  Nakon izvjesnog vremena prebacuju ga u "pitzgauer" i voze u Negoslavce. On misli da će ga tamo likvidirati. Prolaze kroz Negoslavce, ali tu ne staju i to je olakšanje, jer Negoslavci su na zlu glasu. Dalje je Oriolik, pa Tovarnik i na kraju Šid. U Šidu ga uvode u športsku dvoranu i tu mu skidaju plastično uže kojim je bio vezan. Uže se usjeklo u ruke i potpuno zaustavilo krvotok tako da šake ne osjeća.
  Uskoro ga traže, i onaj pukovnik koji ga je na Marincima dao uhititi pred EZ promatračima, kaže: "Ti ćeš nama da otpevaš što imaš, a onda jastrebe otplivaj u 'lepu njihovu"'. Ta dvorana bila je puna civila koje stavljaju u desni dio dvorane, a pripadnike ZNG-a, MUP-a i sumnjive civile drže lijevo....................................
  U Šidu je osam dana i za to vrijeme će ga dva puta ispitivati, a sreća je da se tu nije pojavio nitko iz Vukovara, pa je mogao složiti priču koju nitko nije mogao oboriti...................... 
  Osmi dan dolazi mu onaj mali pukovnik i pita ga da li je ispitivan. Odgovara mu: "Jesam, dva puta". Kaže mu: "Idi, uzmi svoje stvari, siđi dolje i čekaj". Odvoze ga iz Šida i vode za Beograd. Kada su došli u Beograd, ovi dižu buku na kapetana: "Gde si, pa trebao si ga dovesti prije dva dana?" Sada je Davoru jasno da se nešto učinilo za njegov spas, a primjetio je i po tome jer ga dva - tri dana nisu tukli. Voze ga iz vojarne u motel "Avala", gdje ga treba preuzeti netko od promatrača EZ-a.....................
  Za izlazak Davora Mihaljevića iz srpskog zarobljeništva zaslužan je promatrač EZ-a koji je bio nazočan uhićenju u Marincima. To je Luis Tacher, Francuz, kojem je supruga Hrvatica.