zagoricani.com

U selo su za vrijeme ljetnih praznika dolazila djeca sa svih strana. Bila su to djeca rodbine naših susjeda i naše rodbine koji su se negdje odselili. Dolazili bi provesti praznike kod baka i didova, kod strina i stričeva, ujaka i ujni, teki i tetaka. S njima smo provodili ljetne praznike čuvajući janjce, rijetko kada ovce i krave. I igra s njima puljpasa, skrivača, tarzana, bila je svakodnevna. Pravljenje pušaka od dasaka, strijela i lukova, vožnja željeznog obruča bile su samo neke zanimacije preko ljeta. Kriomice čitanje romana što su ih znali donijeti iz grada, je bilo posebno zanimljivo jer su nam mame branile čitati romane. Pomagali su nam i u obavljanju nekih poslova što bi nam mame dale za obvezu.

Poznavali smo tu djecu od malena.  Prihvaćali smo ih u društvu bez ikakve zadrške iz razloga jer su novi, jer su rodbina, jer dolaze iz grada i jer smo se htjeli dokazati pred njima da smo ipak mi domaći. Svaki puta kad bi došla u selo bila su nekako drugačija od nas. Naše mame su znale reći da su bila umivenija i čistija. To nije bukvalno značilo da smo mi bili neuredni i prljavi, nego su na prvi pogled ta djeca bila svjetlije puti od naše jer ih sunce i bura nisu uhvatili kao nas. Ruku na srce mi smo bili nekako siroviji, čvršći – gorštaci u odnosu na njih. Istina je da su bila ljepše obučena od nas jer nisu nosila zakrpane hlače. I obuvena ljepše, jer su nosila sandale ili tene a ne kao mi gumene bate. I uredno podšišana.

Sjećam se, moja mama je šišala djecu na Glavici (kod Krišta). Nije bila frizerka, nego je tata donio mašinicu za šišanje iz Njemačke pa je ona uvještila šišanje što je nama djeci bilo posebno drago jer su nas do tada šišali isključivo škarama pa je to bilo gore nego da nas nisu šišali. Zanimljivo je da je šišanje bilo i naporno. Najteže je bilo kada bi mašinicom šišala po vratu, pa kad je trebalo ošišati dlačice iz rupice na zatiljku, glavu bi nam savijala kako bi izravnala rupicu, da smo imali osjećaj da će nam vrat polomiti. Nije nas ni pitala da li nas čupa – a čupalo je, Bože sačuvaj, jer brzina guranja mašinice kroz kosu i pokreti stiskanja ručica zubaca nisu bili dobro usklađeni pa je zato čupalo. Trpili smo, što smo drugo mogli i bili zavidni njima jer su dolazili vjerojatno friško podšišani u gradu kod frizera prije nego su došli u selo.

Naravno da je među svom tom djecom što je dolazila u selo preko ljeta bilo djevojaka. Naši momci su uživali u njihovu društvu. Pravili su se važni. Zvali su ih „uvozne“. Svaku večer bi, bez obzira na teški fizički rad od ranoga jutra do mrkle noći, nalazili snage da se pokušaju nametnuti uvoznim djevojkama. Znali su oni u čijim su kućama djevojke, s kime spavaju, u kojim sobama. Poslije večere okupljali bi se ispred kuća do kasnih sati po vedrim ljetnim noćima. Oni koji su osjetili lupanje srca u vratnim žilama, potiho bi se, da drugi ne primijete, iskradali u tišinu ljetnih noći. Obično bi to iskradanje završavalo negdje na podvornicama i okrajcima. Dok bi puni mjesec obasjavao selo i cijeli kraj svojom sivom svjetlošću, oni bi u sjenci klenova i rašeljki sjedili na toploj suhoj ledini. Pričali bi jedno drugome. Pali bi tu i prvi poljupci.

I prozori spavaćih soba znali su do duboko u noć ostajati otvoreni. Djevojke bi u tami soba na njima sjedile i vodile duge razgovore sa momcima koji bi stajali obično na ljestvama što bi ih pronalazili u štalama, azinama, badžama od pojata i pod sadivenim plastima sijena. Znalo se pod jednim prozorom najljepše djevojke naći više momaka kojima se sviđala i koji su pod svaku cijenu htjeli da ima bude cura. Ona bi birala onoga tko joj se sviđa. Taj bi ostajao na ljestvama a ostali bi po selu tražili druge ljestve i lupali drugim djevojkama na prozore.

Oni koji ni tada nebi uspjeli otvoriti prozor, u iščekivanju ovih što su na ljestvama, po selu bi radili razne vragolije. Muzli bi krave, stavljali na njih samare, tražili bi i popili vareniku po prozorima što su maje ostavljale preko noći da se hladi, rušili poljske zahode, krali još nedozrele voćke, dražili i tukli seoske kerove. Znali su i magare izvesti iz podruma, obući mu hlače što su se sušile na štriku, staviti mu na glavu vreću  i zavezati ga za ulazna vrata nečije kuće. Ujutro bi bila živa muka otvoriti vrata, jer je magare vuklo sebi a onaj tko je otvarao vrata vukao je sebi.

Na prozoru su se pričale razne priče i iskazivale želje. Momci o tome kako naporno rade kod kuće, kako svako jutro rano ustaju, kako imaju želju otići iz sela i živjeti negdje u gradu, raditi na državnom poslu, zarađivati novce.

A one njima kako imj je lijepo tu na selu, kako uživaju u društvu jednostavnih ljudi koji za sve imaju vremena, koji nikuda ne žure, koji su uvijek nasmiješeni i rasopoloženi, koji iako puno rade uvijek nađu vremena za sve. Pričale bi im kako su i oni, momci, drugačiji od momaka koje upoznaju u gradu, kako su jednostavni, veseli, spremni na svaki razgovor, prihvatiti i svaku šalu. Pričale bi im kako im se sviđa ta jednostavnost, kako uživaju kada ujutro ustanu pa kažu svima u kući: „Faljen Isus i Marija, jeste li se naspavali?“ Kada svakomu koga sretnu u selu tijekom dana kažu: “Faljen Isus.“ Naučile su i odgovoriti: „Uvik faljen“ svakome tko bi ih pozdravio. Vele, kako im je postalo normalno nedjeljom otići u crkvu sa ostalom mlađarijom što u gradu inače jako rijetko čine. Ovdje u selu to jedva dočekaju. Kako im ovdje nije teško ujutro rano ustajati kao u gradu kada moraju u školu, kako im nije mrsko ovdje bilo koji posao uraditi. Probale su sve raditi i kada bi to što bi radile dovršile, netko bi ih uvijek pohvalio.

Momci bi to samo slušali i nije im bilo jasno kakvu to one ljepotu vide u svemu onome čega je njima već odavno bila puna kapa. I ljudi, i posla, i sela i običaja.

I tako bi otvoreni prozori ostajali otvoreni do ranih jutarnjih sati. Nerijetko bi momci znali odmah sa sijela uprezati konje i odlaziti na Krug  kositi sijeno bez spavanja. Nije im bilo teško niti su bili umorni. I sutra će opet, bez spavanja, ranom zorom uprezali konje. Na vrelom suncu mirisnu travu kositi, klepati kose kovanice oštre i rado čekati novu noć.

Samo da ljestve nitko nije sakrio.