čuuuvaaaj!
Autor Milan Krišto
Utorak, 22 Srpanj 2008 13:13
Iz Žabljaka su preko ljeta, kad završi škola, dolazila djeca naših stričevića i ostajala u selu cijelo ljeto. čuvali su s nama janjce, išli blagu, pomagali raditi sve poslove ali i stvarati probleme kao što smo ih i mi sami stvarali ljudima u selu. Igranje skrivača, kauboja, partizana bila je svakodnevna obveza djeci kada ništa drugo nisu morala raditi. Krkanje ili krađe pera i duda od luka, mrkve i nedozrelog voća bile su svakodnevne.
Pečenje krumpira što bi ih krali iz Cvitinih dolaca po Šušnjovači, Jokića i Perkove čatrnje, sa Sušine Perline i Sušinih Kamenica, iz Kikina i Mirkičina doca, sa Riškovine i Mokrog doca bilo je skoro svakodnevno, posebice kad smo čuvali janjce u popodnevnim satima. Zanimljivo je da su nas uvijek razotkrili bez obzira što smo pažljivo vadili krumpire, posebno je Cvita znala odmah drugi dan u selo doći i prijetiti nam kako smo čupali cimu i vadili krumpire. Mi nikada nismo priznali da smo počinili neku štetu. Prijetili su nam svi, ali nas nitko nije uhvatio na djelu, pa smo uvijek nanovo nastavljali s krađom. Kukuruze smo uglavnom krali po noći sa Ivkovića i Mihaljevića njiva što su se nalazile ispod sela. Pržili smo ih najčesće u Pavlovoj ogradi kad se uhvati noć i kada osim nas drugi nisu bili budni. Znali su nas iznenada iz mraka napasti kamenjem. Tada smo kao bez glave bježali u mrak ostavivši i kukuruze i vatru. Poslije smo saznali da su to bili momci što su išli na silo preko bošnjakuša pa osjetili dim i vidjeli vatru.
Jednoga dana, sjećam se da je bilo odmah nekako poslije završetka školske godine, došla djeca iz Žabljaka i donijela neko ljepilo što je sama pravila u Žabljaku od medicinskih rukavica. Vele to je ljepilo za hvatanje štiglića. Samo namažeš grančice i štapiće, staviš na drveće i grane i kada ptica sleti na namazanu granu, ne može se odlijepiti i tako se sama uhvati. I tako, dok su djeca mazala štapiće ispod nadstrešnica u kojoj su bila zaprežna kola strica Jake, Ferdi je bilo dosadno pa je glavinjao okolo po Brigu.
U jednom trenutku se popeo na nadstrešnicu i stalno nešto gurao po njoj, skakao, lupao i galamio. Nadstrešnica je bila pokrivena fosnama po kojima je bio prostrt katran papir da ne prokišnjava. Na mjestima gdje je vjetar pokidao papir stavljeno je bilo kamenje koje je štitilo papir od daljnjeg kidanja. To kamenje nije bilo malo. Bilo je onako kao dobre dvije šake. Lupajući tako i skačući, smetao je Ferdo ovima ispod što su mazali štapiće ljepilom. Povremeno bi mu rekli da siđe na što se on nije ni osvrtao nego nastavio po svome. I kada je izgledalo da će se smiriti i saći, počeo je bacati kamenje na zemlju.
Branko je iz radoznalosti krenuo ispod nadstrešnice vidjeti što Ferdo dalje smjera, i baš u trenutku kad je stupio izvan nje, kamen mu svom težinom padne ravno na glavu a Ferdo tek tada iz sveg glasa vikne: „čuuuuvaaaaj.“ Branko se, što od silne boli što od straha da mu je kamen probio glavu, savio u klupko držeći objema rukama glavu i iz sveg glasa derao da je cijelo selo zvonilo. Krv je između prstiju navirala na lice i curila niz ruke. Trčali smo kao bez duše do strine Perkuše i vikali kako je Ferdo udario kamenom Branka i razbio mu glavu. Naravno da je strina prvo išla spašavati Branka vidjevši ga oblivena krvlju. Vodeći Branka kući psovala je i galamila na sve nas.
Za to vrijeme, Ferdo je već bio u Kužnom groblju. Nije ga bilo cijelo to popodne u selu. Nije ga nitko ni tražio jer kad nije bio u društvu nikome nije ni nedostajao posebice zbog toga što je napravio.
Ferdo je inače bio vrag svoje vrste kao dječak. On je svojoj babi Martinuši sjekirom potpuno razbio šporet, onaj bosanac, tako da su morali kupiti novi samo zato što mu nije kad je on zamislio dala kruha i masla.
A Branku je kamenom dobro razbio glavu tako da je nekoliko dana Branko hodao zamotane glave.
Tog dana su ptice dobro prošle.
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com