zagoricani.com

Šta 'no bi?

Autor Milan Krišto Petak, 30 Siječanj 2009 12:01

Naše magare je bilo posebno. Nije bilo plašljivo, nije grizlo a nije bilo baš ni tvrdoglavo. Ono je bilo više mirno nego nemirno. Reklo bi se kako je bilo baš salalno. Upravo zato, sljedeći događaj ostao je tajna.  

Jednoga dana, vjerojatno je bila nedjelja, magare je mama ujutro pripela na Brig kako ne bi uspalo u svi´sku „šćetu“. Kad je sunce zagrijalo, poslala je Alojzija da dovede magare u hlad u podrum.  

Mi djeca smo se vrtili po kući i oko kuće. Sjećam se, toga dana kod nas je došla i baba Mišuša iz Sušinog sela. Baba inače nije baš često kod nas navraćala. U stvari navraćala je ponekad nedjeljom pa se eto dogodilo kako je i te nedjelje bila kod nas. 

Znali smo da će Alojzije brzo, jašući na magaretu, doći u hladovinu lipe što je rasla pred našom kućom i hvaliti se kako može jahati okrenut naprijed prema glavi magareta, pa okrenut nazad prema repu, pa sa strane i tako.  

Nismo dugo čekali kad se začula čudna buka koja je dolazila iz pravca Mamušine kuće. Preko naše praške smo gledali prema Podgrečici i vidjeli oblak prašine što je ostajao između zidova uličice. Najednom se promoli magare iza ćoše kuće od strine Perkuše. Dok je trčalo kao bez glave i cijelo vrijeme zabacivalo zadnjim nogama, vuklo je za sobom konop od pripinja. Svega, možda metar iza njega, zapetljano u konop, vuklo se čudno klupko koje je podizalo svu tu silnu prašinu i kotrljalo kamenje što je ležalo po uličici. Nije magare zastajalo, niti je skrenulo prema kućama, nego je istim tempom nastavilo kroz uličicu ispod čavine kuće prema Dominoj kući. Svi smo stajali i gledali čudni prizor. Netko je uspio u silnoj prašini, prije nego je magare zamaklo između zidova, vidjeti da je u konopcu zapetljan Alojzije. Kako je sve trajalo nekoliko trenutaka, nitko se nije uspio pribrati niti bilo što poduzeti.  Svi su nijemo gledali u oblak što je ispunjavao uličicu i slušali frcanje kamenja koje je nemoćno tijelo guralo ispred sebe. Začuli smo babu kako iz kuće zapomaže: „Ja ti jadna, maksuma odvuče oni vrag. Pobrana š njim cilo selo. Crna ti sam ja“.  

Nije prošlo dugo vremena, pojavi se Alojzije na magaretu pred kućom. Prašnjav, poderane košuljice i poderanih hlača, izgrebenih nogu i ruku nije ništa govorio. Samo se nasmijao i potjerao magare u podrum. Vidjelo se kao da ga je bilo stid i znali smo kako mu je bilo krivo što mu se dogodilo. Mi smo stajali i čudili se kako ni jedne suze nije ispustio, kako ni jauka od njega nitko nije čuo. A znali smo da ga užasno boli. No, Alojzije je, jednostavno, bio takav. Tvrd kao kamen. I nikada nije rekao zašto se i od čega se poplašilo magare. 

< «		» >