zagoricani.com

Djeca

Autor Milan Krišto Srijeda, 04 Veljača 2009 11:44

Djeca su umirala. Neka su mrtvo rođena, neka su umirala nedugo nakon poroda a neka čak i kad su malo porasla. Uzroci smrti obično nisu bili poznati. Stariji bi znali reći: „Bog dao, Bog uzeo“. To bi bilo sve što bi oni rekli. A majke kojima su djeca umirala, nisu imale vremena žaliti. U prvo vrijeme dok je još sve bilo svježe, plakale bi, najčešće kriomice da stariji ne vide, a onda bi ih svakodnevica i borba oko odgoja druge djece kao i borba za život jednostavno udaljila od misli na izgubljeno čedo. 

Djeca su bila zdrava. Ona djece koja bi ostajala živa, nisu se često razbolijevala. Ako su i bila bolesna, tu bolest bi bez ikakve liječničke pomoći preboljela. Uglavnom su bila izložena ozljedama od padova, udaraca kojekakvim predmetima, povredama u međusobnim sukobima, lomovima ruku i nogu, porezotinama od oštrih predmeta i slično. 

Djeca su gubila život. Nije to bilo često ali se događalo. Tako su neka stradala od poplašenih konja i kola, neku je grom ubio, neka su stradala zbog nepažnje odraslih, neku je ubila njihova radoznalost i neposluh. Uglavnom su djeca u to vrijeme najmanje umirala zbog bolesti jer su na sve do tada poznate bolesti, bila imuna.  

Djeca su bila poslušna. Kako su ponajviše slušala svoje roditelje, tako su slušala, uglavnom nerado, sve starije bez obzira jesu li bili iz iste kuće ili nisu. Jer ako su bila neposlušna, brzo su im majke morale osvježiti pamćenje o odnosu prema starijima. 

Djeca su uvijek bila kriva. Ako su počinila neku štetu djecu se kažnjavalo. Nije ih kažnjavala samo majka, nego je bilo normalno da ih grdi i kažnjava i onaj kome su počinila štetu. Ako su se povrijedila padom ili potukla s drugom djecom, bila kriva ili ne, majka im je uvijek „dala po Bogu“ neka upamte da se to ne smije. Znale su reći: „Neka, neka. Ku'te đavo nosi.“  

Djeca su morala raditi. Odmalena, čim bi čvrsto stala na noge, majke bi davale djeci za obvezu neke poslove. Naravno nisu to bili teški fizički poslovi nego uglavnom neki koji su obvezivali djecu kako nešto moraju raditi. Tako su uglavnom djeca čuvala janjce, čuvala steone i oteljene krave oko kuća, cijepala prašku, trijebila okrajke, zidala laze, čupala travu iz krumpira za krmad, kupila krompire za plugom, gnjela sijeno u pojatama, kupila sijeno s odraslima, gonila krave i konje na vodu, čuvala ovce, donosila vodu sa čatrnje, kidala gnoj ispod blaga, kopala napor i mnoge druge poslove.  

Djeci nije bilo mjesto za stolom. To je uglavnom bilo kada bi netko kao gost došao u kuću kao večeraši. Svi gosti i odrasli bi sjedili oko stola časteći se hranom i pićem koja se za tu prigodu stavljala na stol. Bilo bi tu sarme, pite, meze, keksa, kolača, soka, kave, poneka naranča. Dok su se gosti častili izobiljem što su ga majka i ćaća postavili kako bi dokazali svoje domaćinstvo prema gostima, djeca su mirno sjedila u ćošku sobe kao da se ništa ne događa. Naravno da su željela probati nešto od obilja na stolu ali bi im majka „šaretom“ dala do znanja kako moraju biti tamo i kako moraju biti mirni. Ako bi se neko malo tobože usprotivio ili vidljivo povirio na stol, majka bi ga očima prostrijelila, glavom zavrtila i svu djecu, da gosti ne primijete,  poslala u krevet.

Ako su gosti navratili preko dana, obično bi bili počašćeni kavom. Kada bi izašli iz kuće, djeca su odmah po findžanima prstima strugala soc (tevlju) i neotopljeni šećer. Tako bi, dok bi se majka vratila, svi findžani bili čisti od kave. Naravno, majka bi onda redom po guzici svako dijete okerepila i priprijetila kako to ne smiju raditi. Djeca to nisu ozbiljno shvaćala i uredno su ponavljala isto. 

Djeca nisu išla u svatove. Ako se netko u obitelji od starijih ženio ili udavao, djeci nije bilo mjesta u svatovima. Veselje je bilo predviđeno samo za odrasle. Dok su se odrasli častili i veselili, djeca su morala voditi računa o blagu. Jedino bi, kada bi svatovi odveli mladu iz kuće, djeca došla na svoje. Zato su se djeca svatovima u selu veselila, posebice kada bi ih se zvalo u „bilaće“. 

Djeca su se radovala kada bi netko umro. Djeca su uvijek sudjelovala kod pripreme sprovoda. Tako su uvijek, iz radoznalosti, bila na groblju kad se kopao grob. Nosili su križ i vijence na sprovodima. Donosili stolove i klupe iz sela u kuću gdje se spremala sedmina. Kada bi netko u selu umro narod se zvalo na sedminu. Na kraju bi se, kad se odrasli raziđu, uvijek djecu zvalo da nešto prigrizu i popiju koji sok. Zbog puno događaja vezanih uz sprovod, djeca su se radovala kada netko umre. 

Komentari (0)

Ime

Email

Naslov

Komentar

smaller | bigger

Subscribe via email (Registered users only)

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar