zagoricani.com

Na nedjeljnu misu u našu crkvicu što se nalazi u groblju, dolazilo je puno ljudi. Nisu to bili samo zagoričanci, bilo je tu podosta potočanaca a ništa manje dobranjaca. Crkvica je svaki puta bila ispunjena toliko pa se često na vrata nije moglo ući. Dobro se sjećam, ako se malo zakasnilo, onda bi prolazak do stepenica što su vodile na kora, bila gotovo nemoguća misija. 

Zanimljivo je kako je podjela crkve, za vrijeme mise, bila skoro fizički vidljiva. Oko oltara i u sakristiji uglavnom su bila mala djeca. Na ulazu u sakristiju nalazile su se djevojke, zuberuše, koje su, pod vodstvom Milana Rosina, pjevale misne pjesme i čitale psalme i čitanja. Uz njih, u samoj sakristiji, uvijek je bio Jokan Sumbin. On je kupio lemuzinu, palio svijeće na oltaru prije mise i gasio iste poslije mise. 

Po stepenicama što su vodile do oltara, sjedile su „trećerednice“. U selu su ih tako zvali. Bile su to naše starije žene koje su se pričešćivale svake nedjelje na misi. One bi, za vrijeme mise, dok bi trajala propovijed, sjedile na stepenicama jedna uz drugu, napola okrenute prema puku. Podbočile bi se jednom rukom pod bradu i „ćertile“ što rade mladi na malim korima. Ako bi među nemirnom mlađarijom bio netko od njihovih, one bi, šaretom, očima, pokazivale neka se smiri i glavom vrtjele kako bi pokazale ljutnju. Sve su bile u crnini. Jedino što im se ispod šudara, iznad čela, vidjele crvene marame što su skrivale sijede kose. 

U crkvici nije bilo klupa za sjedenje. Jer kad bi se sjedilo na klupama, crkvica ne bi mogla primiti niti polovicu ljudi koje je primala ovako bez njih. Gledajući s vrata prema oltaru, na lijevoj strani crkvice, bliže oltaru, uvijek su svoje mjesto zauzimale mlađe žene, zuberuše i kristuše a na desnoj šušuše, ivkuše i mihaljuše. Iza njih u pravilu su bile dobranjke i potočanke. Rijetko je u tome donjem dijelu crkvice bilo muških. Možda nešto kod samih ulaznih vrata, kod kamenice za vodu i kod stepenica što su vodile prema koru. Na tim stepenicama je uvijek sjedila Rosa. Muški, oni stariji su uglavnom bili na velikom koru. 

Veliki kor je imao tri mjesta na kojima su stajali, odnosno sjedili muškarci. Prvo je bilo do samoga zida – galerije, balkona-  na koje su išli najstariji. Nije bilo pravila tko gdje od njih treba stajati, ali se znalo kako to moraju biti baš oni što su najstariji. Iza njih, po sredini kora cijelom dužinom, kao na podu, nalazila se stepenica koja je služila kao sjedalica. Tu su sjedili ostali muški. Tek do zida na kojem se nalazio okrugli prozor u obliku cvijeta, a ispod stepenica što su vodile na mali kor, bila je klupa na kojoj su opet sjedili najstariji muški. Tu su se znala vrtjeti i djeca, školarci, uglavnom muškići kojima starija mladež nije dala na mali kor a stariji im, opet, nisu dali na velikom koru sjediti. Tako su oni uglavnom bili između, po stepenicama što su vodile na veliki i mali kor, te između „redova“ na velikom koru.

Mali kor je bio rezerviran za mušku mladež. Momke. To su uglavnom bili momci što su se spremali za ženidbu i oni malo mlađi koji su se uz njih momčili. Rijetko su onima najmlađima, što su se vrzmali po velikom koru, dopuštali pristup na mali kor. Ako bi i dopustili najmlađima gore, to je za njih bilo „pogubno“. čvokali bi ih po glavama, povlačili za kosu, šćipali za guzicu, provocirali do te mjere da bi ovima prisjelo to što su bili gore, pa bi već druge nedjelje navala na mali kor bila manja. A biti na malome koru bila je želja mlađima samo iz razloga što je bio visoko. Za njih nije bilo mjesta u prvome redu. Mogli su jedino sjediti na podu ili se zavući skroz pod kosinu krova. Ako bi uspjeli provući glavu u tu kosinu, stariji bi ih namjerno stiskali uz one zelene ploče što su skrivale grede s namjerom neće li ovi odustati. Međutim, želja za pogledom s visine dolje na oltar bila je veća, pa bi se i to stiskanje uz krov trpjelo do iznemoglosti.

Oni što nisu uspjeli zauzeti mjesto na malom koru, sjedili su na drvenim stepenicama što su vodile na njega. Nekada je znalo na njima nedostajati dasaka koje su služile kao gazišta, pa je i mlađariji bila muka popeti se gore, posebice nakon mise sići dolje. Usprkos tome, odustajali nisu. 

Nije bila rijetkost kako bi fratar sa oltara, u sred mise, na sav glas i pred punom crkvicom, opominjao mladež na malim korima da se smire i pažljivije prate misu. Svi bi odozdol radoznalo pogledali gore. Nije se imalo što vidjeti, jer su svi gore sjedili iza ogade okrenuti leđima i nije ih se moglo vidjeti. Naravno, potiho bi se smijali i šutili kao da ništa bilo nije. 

Jedino je Cvita imala mjesto kod ulaznih vrata na klupi što je stajala desno od ulaza. Ona je morala uvijek biti tamo zbog zvona. Jer, morala je zvoniti treće zvono za ulazak i početak mise. Zvonila je uz prikazanje kruha i vina i na kraju mise.

Tako je to u crkvici bilo iz nedjelje u nedjelju. 

A poslije mise …