zagoricani.com

Bila je kasna zima ili rano proljeće. Hladno je bilo. 

Grupa dječaka iz sela se okupila pa krenula na lokvu u Klačine provesti dan. Dok se škrto sunce povremeno pojavljivalo iza brzih oblaka što su plovili nebom oni su se lagano penjali uz Sulejmenovaču. Lagana bura hladila je dječje obraze i prodirala do tijela kroz svaku rupicu na skromnoj odjeći. Djeci to nije smetalo jer su navikla i na gore vrijeme.

U prolazu između Bojkića Solejmenovače  i đukina doca zastali su i divili se silnoj vodi što je tekla od lokve cestom kojom su inače ljudi kolima i konjima ljeti vozili sijeno, pržinu, prašku, drva. Korito kojim je tekla voda negdje je bilo s lijeve strane a negdje s desne strane ceste. Voda je na nekoliko mjesta presjekla cestu praveći duboke kanale a na nekim mjestima je tekla posvuda pa su se djeca morala verati uz zidove kako ne bi smočili noge. Žuborila je i poskakivala po kamenju, padala niz vododerine praveći male slapove pa krivudala uz cestu i žurila prema Mujkinom Rastu, Jančijaku i Jusinoj Vodici. Bilila i Lokve su se na suncu presijavali od silne vode što se slijevala sa okolnih strana. Njive se nisu vidjele osim rijetkih grmova šapurina, glogovih trnova i klenova što su rasli po međama. 

Vesela družina je, zadivljena prizorom, žurila na izvorište vode. Kako su se primicali lokvi, sve su glasnije čuli buku vode što je navirala na cestu. Dio vode skretao je kroz laze razidanih zidova njive Ivana Ilina u Klačinama i nestajao u jarugi što je išla kroz Velušin Prodol prema Bošnjakušama i Podvornicama. I tamo se vidjelo kako je voda napunila njive ispod škole, Lanišće, Jaričišće i Pašalića dolac kod Krištinih kuća. Ništa manje vode nije bilo ni po  Kruškama i njivama ispod Ivkovića i Mihaljevića kuća.

Kad su banuli na lokvu, nisu se mogli načuditi koliko je velika bila u odnosu na ljetos kad su se u njoj pokušavali kupati. Voda se slijevala sa svih strana od Gradine, Polica, Ivice Grede i završavala u njoj. Odasvud je voda izbijala, ispod svakog kamena, grma i litice i slijevala se u lokvu.

Dok su rijetki auti i teški kamioni sporo prolazili cestom, dječaci su se igrali oko lokve bacajući kamenje u vodu, praveći brane i male ustave za vodu. Kada je igra postala dosadna, netko je predložio gađanje ćika za koje su bile privezane žice na banderama od telegrafa i telefona što su se nalazile uz cestu. Bacali su kamenje u vrh bandere. Neki su pogađali banderu, neki su pogađali žice koje su od udaraca vibrirale i stvarale čudan zvuk. Rijetki udarci završavali bi u cilju. Kad bi pogodili ćiku, bijeli porculan bi se rsprsnuo na sve strane a žica koja je visila na ćiki bi se najednom opustila u odnosu na ostale žice. Svi bi svojatali pogodak i nastavljali dalje sa natjecanjem. Tako bi u žaru natjecanja polupali ćike na nekoliko bandera.

Kada je i ta igra postala nezanimljiva, netko je predložio natjecanje u penjanju na bandere. Otišli su u Stankovu gredu i tamo, nedaleko od ceste odabrali jednu banderu i započeli sa natjecanjem. Kako bi se koji od njih popeo do ćika tako bi mu drugi zavidjeli pa se i sami pokušavali popeti. 

Tako se, nakon teške muke, i Jako nekako uspio popeti do žica i pobjedonosno društvu mahao sa bandere. U tom trenutku cestom projuri motor i nedaleko od njih naglo zastane. Prepoznali su ga. Bio je to telegrafdžija, radnik koji nadgleda bandere, mijenja razbijene ćike, krpa puknute žice i zateže žice. čim su ga ugledali razbježali su se na sve strane. Samo je Jako bespomoćno ostao na banderi. Kad je prišao banderi telegrafdžija je vikao na Jaku i prijetio mu te ga pozivao neka siđe. Uplašeni Jako nije znao što učiniti pa je jedno vrijeme nepomično visio na banderi. Nakon nekoliko trenutaka uvjeravanja, odlučio je sići. 

Telegrafdžija ga na brzinu zgrabi još dok je bio na banderi kako mu ne bi pobjegao i počne ga šamarima uvjeravati kako to što je učinio nije dobro. Usput je prijetio i družini koja je sa sigurne udaljenosti pratila što se s Jakom događa. 

Hrabrom društvu je bilo žao Jake pa su psovali telegrafdžiji i vikali da ga ne tuče, što Jaki baš i nije puno pomoglo. U jednom trenutku, telegrafdžija nedaleko od bandere na ledini ugleda kožnu kapu. Bila je to posebna kapa od kože. Unutra je bila obložena vunom i imala je produžetke za uši. Kopčala se ispod brade. Bila je ugodna i topla. To je bila kapa što su nosili motoristi a Jaki je ćaća za Božić te zime donio. 

Uzme telegrafdžija kapu, zaprijeti još jednom svima, sjedne na motor i nestane cestom ispod Greda prema Pavinom vrilu i Vidovića gaju.

Sretni što ih nije sve namlatio, krenuše kući. Tješili su Jaku i prijetili kako će se jednoga dana osvetiti telegrafdžiji. 

A Jako je bio tužan. Nije mu toliko smetalo što je dobio nekoliko šamara i što su mu obrazi još žarili. Žao mu je bilo kape. Kako će kući materi na oči.