„Vraga ti crnog izijo. Dabogda ti zadnje bilo.“ Bile su to prve riječi kojima bi žene, nakon što bi ujutro otvorile kokošinjac i ugledale zaklane kokoši, proklinjale počinitelja. „Sigurno je bio on. Džudžan. Samser“ – govorile bi. „Kako i' je samo sve pokl'o da ni kap krvi nije ostala. Crko dabogda. Vrak jedan.“

Sjećam se, kada je čavo rušio njihovu staru kuću, onu na kojoj je njegova sadašnja kuća, pričalo se kako je uhvatio i ubio samsera. Jedni su govorili kako je to bio samser. Neki opet kako je to bio džudžan. Ja znam samo da ga je on vilama ubio. Gdje se skrivao i gdje ga je čavo našao, nisam zapamtio samo znam da ga je, mrtva nosio na lopati i pokazivao svima u selu.

Koliko me pamćenje služi, sjećam se kako to stvorenje nije bilo veliko. Bilo je možda kao malo veće mače. Dlakavo, crno bijelo, izgledalo je poput onoga što danas poznajemo kao običnog tvora. Ljudi su pričali kako je opasan i krvoločan. Govorili su kako je velik, „k'o šaka“ i da se zbog toga može provući kroz najmanju rupu. Vele „k'o da nema kosti“. Zato on svoj plijen nikada nije jeo niti ga je nosio van iz kokošinjca. Jer da se prejedao ne bi mogao izaći kroz malu rupu kroz koju je ušao, što potvrđuje to što je plijen uglavnom klao i ostavljao na mjestu „zločina“.

Nikada se nije čulo da je netko vidio živog džudžana. Barem ja nisam čuo. Možda je jedino čavo bio jedan od rijetkih koji je imao bliski susret s njim.