Kršćenje i babine

Autor Drago Mihaljević

      Bude li slučajno novorođeno dite slabo, a u blizini ne bude svećenika, valja dite znamenovat. Netko od stariji i ugledniji ljudi uvik je bio spreman za to. Prema zapisima, koja sam pronašo, znamenje se sastoji u tome što se ditetu odabere ime, te ga, zazovnu imenom, polijeva netko po glavi, u obliku svetoga križa, blagoslovljenom vodom govoreći: „Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen". Dok se tri puta neprikidno pravi svetom vodom križ, izgovaraju se samo jednom ove riči. U našem selu se još pamti kako je Nine Ivković znamenovo Miru i Jolu Ivković (Bojkine) jer im je mater (Mila) poslim poroda bila slabo te je pritila opasnost od smrti. Kad su Milu otirali u bolnicu Nine je tražijo da znamenuje dicu jer se plašijo da će Mila umrt, a tada ni dica neće dugo. Nine je „molijo isto ko i pratar, ali bez završnog Amen“. Umre li tako kršćeno dite, triba ga pokopat u greblje ravnopravno s ostalim. Ono dite koje se u takvim okolnostima rodi mrtvo budući da nije primilo spasonosni sakrament, ne može biti saranjeno na svetom mistu. O tome su donedavno svidočili mali grepčići u desnom kutu našeg greblja. Do prije pedesetak godina takva su se dica znala pokapat i u Kužno greblje. Iako se kod nas takvo nešto ne  pamti, u jednoj knjizi sam našo da ako, pak, umre majka trudna, dite triba izvadit i, ako je živo, krstit.

      Na kršćenje se dite nosilo u prvom tjednu poslim rođenja, a ako je bilo suviše slabo (kamikno) nosilo se što prije jer “nekrst ne smi ostati dugo u kući i ne daj Bože, umrat”. Prije nego stanu dite spremat na kršćenje valja odabrat ko će ga na kršćenju držat. Za muško se dite odabire kum, a za žensko kuma. Za kuma ili kumu birao se netko od ponuđenih kandidata, obično tko se ponudi prvi. Prije polaska dite se okupa i obuče što lipše more. Ako kum il kuma nisu pošli uz dite od ditinje kuće, oni će ga dočekat u crkvi, te ga na kršćenju držat. Ako na kršćenje kum nije došo, drži ga u njegovo ime njemu netko bližnji, sestra, žena i dr. Sam sakramenat kršćenja se obavljo u crkvi kojem su uz svećenika bili nazočni kum(ovi) i pojedini članovi obitelji. Na kršćenje nisu išli roditelji.  Naša dica su na kršćenje nošena u župnu crkvu u Vidoše. U crkvu se nije s ditetom ulazilo prije nego je pratar obavijo molitvu prid vratima crkve. Tek nakon toga se išlo do kamenice na kršćenje di se obavljo obred kršćenja (nisam siguran postoji li još uvik ta kamenica u crkvi, nakon razni možda i nestručni preuređenja). Po svršenom kršćenju plaća kum krsnu pristojbu, a uz to novcem dariva i svećenika. Nakon obavljenog kršćenja iđe se ditetovoj kući. Ne iđe li kum po kršćenju kući dičinjoj, a nisu odredili doć na babine, onda odma ditetu zapne novce za pas.

     Iza poroda leži žena najmanje nedilju dana, a kojoj more bit leži po dvi ili čak i po tri nedilje. Svakako se do svršetka šeste nedilje mora čuvati teška rada. U to se doba, što more više, kloni svita sve dok u crkvu na ispovid ne pođe. Na ispovid se išlo, ako je rodila žensko dite 5 nedilja poslim poroda, a ako je rodila muško 6 nedilja. Kad bi žena došla do crkve najavi se pratru, a onda je on dočeka isprid crkve i u crkvu je uvedi te je pita oće li se ispovidit. U pravilu su se sve rodilje ispovidale i uz misu pričešćivale.  Za vrime ležanja poslim poroda pa do odlaska u crkvu i babina ženi ne dolazi nitko osim što njezina mater pošalje nevistu, ako je ima, ili ćer ako nema neviste. Babine se dogovori misec ili više dana poslim poroda, a na babine su dolazile samo žene (ni did ni kum) i to: kuma, baba koja često dovedi malo unuče i žene iz bližnje rodbine. Nikakve druge i prijateljice nisu dolazile. Donosilo se pogača, ušćipaka, gurabija, a od robe zubunčić, košuljica, kapica. Nije bilo razlike između darova za muško i žensko dite ni po vrsti odiće ni po boji.

      Da bi se dite zaštitilo od razni uroka, bolesti i smrti u pojedinim dilovima BiH u Hrvata katolika, pod aljinice mu se znalo metnuti, u čem zavezano, nekolika zrnaca blagoslovljene soli ili i po jedan češanj biloga luka ili mrvica kruva. Ne znam je li toga bilo i u našim selima, ali je kod Ivkovića ostala priča da je Nini i Delfi umrlo 13-ero prvorođene dice. Delfa je govorila da je to bilo zbog toga što je jedna starija žena iz sela imala urokljive oči pa kada bi ona došla, otkrila ćebe na bešici i pogledala dicu ona su, iako do tada zdrava, umirala isti ili sutra dan. Kada je svatila zašto dica umiru, više toj ženi nije dala da pogleda dicu pa su od četrnestog (Nikole) i dalje do sedamnestog ostala živa. Moram reći da ova priča s dicom, prema župnim maticama, nije u potpunosti točna jer sam našao da je Nini i Delfi umrlo „samo“ 10-oro dice i to čak dvoje poslim Nikole. More bit da su neka dica umrla nekršćena pa ji je bilo više od zapisani 10-ero, ali nije svi 13 umrlo prije Nikole jer je dvoje sigurno umrlo mlađi od Nikole.