zagoricani.com

Magare 2

Autor Milan Krišto Utorak, 23 Listopad 2007 09:08

I meni se ponekad znala ispuniti želja.
 
Jednoga dana mama je samo rekla: "U Livnu je iza nedilje pazar. Treba potrat magare. Moramo ga prodat". Ne sjećam se kako su moji braća i sestre reagirali na tu maminu odluku, ali znam da sam ja, čuvši to, bio više nego sretan.


Riješit ću se obveze čuvanja magareta, povirivanja da nije negdje "uspalo" u "šćetu", da se nije otpripelo sa pripinja, da mu nije spalo putilo? Posebna me radost obuzela što više navečer neću morati tragati za njim do kasnih sati, pretraživati svaki grm oko Perkove i Rgušine kuće i obilaziti cijelu Glavicu. I to sve samo zato da mi mama , ako ga ne nađem, ne bi rekla, da ne smijem kući dolaziti i da gledam di ću prenoćiti, Neću morati slušati prijetnje kako će napisati tati u Njemačku kako nisam poslušan a on da mi ništa ne donese. Jedva sam čekao kako ću poslije biti bez brige.
 
Osvanuo je i taj pazarni dan. Možda je bila samo srijeda ili je bilo Petrovo. Ne sjećam se više. Samo znam da tog jutra nisam vidio magare u podrumu. Odveli su ga mama i Alojzije u Livno. "Samo da ga netko kupi", molio sam Boga.
 
Oko podne, dođe Alojzije kući na novom biciklu. On je tada već išao u Livno u školu. Hvalio se svima: "Naša mama je prodala magare i kupila mi biciklo".
Ja sam opet prošao loše. Toliko sam muke sproveo zbog magareta, a nikada mi ni loptu gumenu nisu kupili. O biciklu nisam ni sanjati smio. Alojzije  mi  bicikl nije dao ni dodirnuti a kamo li učiti voziti ga. To je bio naš prvi i jedini bicikl u kući jer meni, i kada sam dovoljno odrastao, nisu nikada kupili bicikl. Alojzije je s njim išao u školu. Još neka djeca iz sela su biciklima išla u školu. Normalno je bilo natjecati se u vožnji bicikla bez ruku niz Begovaču. Zato ga ispravnoga nismo dugo imali. Ja taj bicikl, zapravo, nisam stigao ni uzjašiti. Nisam znao voziti. A kad sam naučio, bicikl više nije bilo u voznom stanju.
 
Te iste večeri shvatio sam koliko mi nedostaje naše magare. Mjesto za jaslama u podrumu bilo je prazno. Samarić na lisi kočaka za tele, dugo je stajao i čekao nova leđa. Nije dočekao. Ni jular, ni pripinj, ni putilo što su visili na tetivi podruma nisu više nikada nikome branili uspadanje u tuđu šćetu. Sjetio sam se kako sam jahao na njemu, kako sam ga povlačeći za dlaku na sapima tjerao da brže trči, kako sam se osramotio kad sam na čistu miru kod bandere ispod Maturinove kuće pao s njega što su vidjeli svi koji su u sumrak čekali  blago iz paše, kako je, kao bez duše trčalo i ritalo se kad bi ga napale konjske muhe. Sjećam se posebno kad bi mama išla u Doline koje su kosili moja braća Drago i Dane. Sve bi na njega utovarila, vodu, hranu i ratilo a mene bi stavila u antrešelj. Ona bi cijelim putem plela priglavke ne gledajući kuda magare ide, jer je magare znalo samo put do Dolina. Sjetio sam se i kad su njih dvojica, Drago i Dane, sjekli prašku kod Krivodola a ja pratio natovareno magare do kuće. Toliko je bilo pametno da ga nisam morao uopće tjerati. Znalo bi samo doći do mjesta gdje se sjekla praška i s tovarom natrag do kuće. Svega sam se do u detalje sjećao.
 
 Magare više nikada nismo imali. I ništa više nije bilo kao prije. S magaretom je nepovratno otišao jedan dio moga djetinjstva.
 
Znam da mama nije prodala magare zbog mene, Alojzijinog bicikla ili nečega trećeg. Prodala ga je zbog njegove starosti

< «		» >