Ciganski Božić
Autor Antonio Ivković
Ponedjeljak, 14 Siječanj 2008 18:38
Prije dva, tri tjedna samo slavili Božić. No, pitam se jesmo li ga slavili i kako smo ga slavili? Što je to uopće Božić? Kako ga mi shvaćamo? Imamo li možda kriva shvaćanja Božića? Što on konkretno znači u našoj svakodnevici? Možemo li ga slaviti svaki dan?
Kod nas u selu je, kako i samo znate, običaj da se Božić ide čestitati svakoj obitelji. To je jedan od naših lijepih narodnih običaja i svakako ga treba i dalje prakticirati. No, neću sad opisivati kako sve to lijepo i zanimljivo izgleda, nego ću se osvrnuti na jedan problem koji sam, dok smo obilazili kuće, primjetio i koji mi se nije ni malo svidio. A vjerujem da su i drugi to primjetili.
Naime, pola sela je u zvadi. Nitko ni s kim ne priča. Mržnja, nesloga, nemir, ogovaranja... A razlozi, da Bog sačuva: nekakve međe, paščad, ograde i ne znam ni ja što još. I tako za vrijeme hodanja, samo vidiš kako ovaj ne ulazi u ovu kuću, onaj u onu... Pravi „ciganski Božić“.
I pitam se gdje je tu božićna radost i mir? Gdje je tu Božić? ... Nema ga. To nije Božić. I svatko tko misli da je slavio Božić, a bio je u zavadi sa svojim bližnjim (a bližnji je svaki čovjek u potrebi) i nije tražio od njega oproštenje i izmirenje, nije ga ni slavio. Dakle, imamo krivo shvaćanje Božića. Božić nije samo pun stol (a susjed s kojim ne pričam pored mene je gladan), obilazak kuća (netko nema kuće, netko nema toga običaja, nekome neću u kuću), zafrkancija i smijeh (netko je izgubio svoga bližnjega i nije mu do smijeha)... Što je onda Božić? Kako ga shvatiti?
Božić je radost, mir, smisao, spasenje, sreća, zadovoljstvo, zajedništvo s Bogom, zajedništvo s ljudima ... To je Božić. Susret s Bogom. Božić je Božji silazak s nebesa na zemlju (prije 2000 godina to se i fizički, u tijelu, dogodilo). Radi nas. Da nam pokaže kako da živimo, što da radimo. I svaki puta kada vršimo njegovu volju nama se događa Božiæ. Surećemo se s Njim (danas se on rađa duhovno). Naše srce postaje betlehemska štalica.
No, što onda moramo učiniti da bi Božić ipak ispravno doživjeli? Kako se susresti s Bogom? Gdje se susresti s Bogom? Odgovor je vrlo jednostavan. On nam je pokazao kako i gdje da ga nađemo. Samo, problem je u nama. Mi kao da ga ne želimo susresti. Mi kao da ne želimo biti sretni, mirni, zadovoljni... mi kao da ne želimo blagostanje, radost, smisao... Bog nam je pokazao što je život i kako da ga živimo. Bog nam je pokazao što je ljubav. Bog nam je pokazao što u ovom konkretnom problemu moramo učiniti. Što to?
Na mnogo mjesta Isus nas poziva na opraštanje. On sam nam je pokazao što znači oprostiti, opraštajući onima koji su ga razapeli. A mi? S kim smo u zavadi i s kim ne pričamo? Kome i što to ne možemo oprostiti? ... Ako smo vjernici, Isusovi ućenici, onda ćemo i mi moći sve oprostiti. I to ne samo 7 puta nego 77 puta 7. Dakle, ako smo Kristovi, onda ćemo oprostiti svome susjedu, bez obzira što nam je učinio.
Isus nam kaže da ljubimo svoje bližnje. Tko je moj bližnji? Na koga je Isus mislio kad je to rekao? Moj bližnji je svaki čovjek koji je u potrebi. A svaki čovjek je u potrebi čije je srce zatrovano mržnjom, grijehom, zlom... njemu je potreban liječnik, njemu je potrebna pomoć, njemu je potrebno oproštenje, nova šansa, naša ljubav, jer jedino ga to može promijeniti, obratiti. Dakle, moj susjed, koji me mrzi, je čovjek u potrebi i baš njemu je potrebna moja dobrota, ljubav, oproštenje...
Isus nam kaže da mu ne dolazimo, da mu se ne obraćamo, da mu ne idemo svake nedjelje na misu, a da se prije toga nismo izmirili s bratom. (ako dakle prinosiš žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar). Dakle, uvjet zajedništva i mira s Bogom je zajedništvo i mir s bratom čovjekom. A kako je Isusova logika razmišljanja i djelovanja različita od naše, i u tome je Isusova novost i veličina, vidimo iz toga, što on poziva onoga koji je oštećen, uvrijeđen... da ide i traži izmirenje s onim koji mu je to uradio. Dakle, ako me je moj susjed uvrijedio, ako mi je učinio nažao, ja sam taj koji ide k njemu i traži izmirenje. Neću čekati da moj zločinac dođe k meni i traži oproštenje, nego ću ja ići k njemu. Ovo je ono što Isus traži od nas. A hoćemo li mi to uraditi i biti njegovi, ovisi o nama. Dao nam je slobodu da učinimo i jedno i drugo. Ali jedno je sigurno: ako mu se odazovemo i izvršimo sve ono što od nas traži, mi sami, drugi oko nas, cijeli svijet, će biti sretniji, zadovoljniji, mirniji...
Stoga, nemojmo previše čekati (možda nas sutra već ne bude), oprostimo, ljubimo, tražimo oproštenje, izmirujmo se... budimo Isusovi.
Mir i dobro
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com