zagoricani.com

Ne znam tko je kada i zašto naše selo osnovao baš na ovom današnjem mjestu? I to ne samo naše Zagoričane, nego se to isto odnosi na Dobro i Potočane? Možda jedina tri sela u bližoj a, uvjeren sam, i daljoj okolici Livna koja nemaju gotovo nikakav kontinuiran izvor pitke vode. U Potočanima bi se nekako još i mogao naći poneki bolji izvor vode koji bi u zimskom razdoblju i s proljeća mogao zadovoljiti potrebe žitelja određenoga zaseoka (Periše, Vidovići, Mihaljevići, Jagodići) dok u Dobrom ni takvoga izvora nema. Barem nije poznat.

Uz Klačine, Ivkovići i Suše su imali bunar i lokvu kod Rimčove kuće, Mihaljevići bunar i lokvu na Kadnju. Da li su oni bili pouzdani izvori? Teško da jesu.
 

O Vrbovniku se ispričalo puno priča. Od one koja kaže da nikada nije presušio, da mu je voda liječila ljude, da je davala posebnu snagu svojom čistoćom i svježinom svakom tko ju je kušao, do onoga da je rublje oprano na Vrbovniku imalo poseban miris. Donje rublje, ručnici i posteljina oprani na Vrbovniku imali su posebnu bjelinu. Mnoge fučije i bucaći napunjeni vrbovačkom vodom veselile su žedne ukućane, umorne radnike, namjernike i veselu djecu.  Svakoga dana magarad su na samarima  nosila vodu što je svima život značila.
 

Na Vrbovniku su se pojila seoska blaga. Konji, krave i magarad svakodnevno su na vrbovačkom koritu pili vodu. I po zimi i preko ljeta, Vrbovnik je svima gasio žeđ.
 

Djeca su posebno Vrbovnik voljela. Preko ljeta se pod hladnom vodom, bez sapuna, kupala. Po okolnim nepokošenim njivama igrala, gazeći blato u potoku kojim je vrbovačka voda otjecala. Stariji su djeci branili odlazak k Vrbovniku. Uzalud. Djeca su uvijek Vrbovniku bježala.
 

U to vrijeme rijetko koja kuća u Zuberovom i Krištinom selu je imala čatrnju. Nije ništa bolje bilo niti kod Suša, Ivkovića i Mihaljevića. Kako su se počele graditi nove kuće te kako su se počele sređivati i dotjerivati i stare kuće, uz njih su nicale čatrnje. Ispaljene su mnoge mine u liticama kako bi se iskopalo mjesto gdje će se izgraditi čatrnja. čatrnje su građene uglavnom na sjevernim stranama kuća – u hladu, ako nisu bile ukopane u zemlju, da voda u njima bude što hladnija preko ljeta. Mnoge čatrnje su građene ispred kuća i služile kao balkoni (terase). Mnoge su građene uz pojate i podrume da bi blago bilo lakše napojiti. Neki su uz čatrnje sagradili korita za napajanje blaga. Sretni su bili oni koji su uspjeli sagraditi dvije čatrnje. Oni su imali vode po cijelu godinu i za vrijeme najveće suše nisu morali ići na Vrbovnik po vodu.
 

Imati dobru čatrnju a k tome još da ne pušta vodu, bilo je bogatstvo. Najveći problem su bile žlibe (oluci) za skupljanje kišnice s krova. Ljudi su po krovovima vješali svakakve žlibe, drvene (dubačene), drvene od dasaka skovanih u «V» a rijetki su u početku imali limene kakve se danas koriste. S izgradnjom novih kuća limene žlibe postaju neizbježan dio crvenih krovišta a limene cijevi presijecale su fasade novih kuća kako bi vodu s jedne strane krova prikupile na drugu stranu gdje se nalazila čatrnja. Limene cijevi oluka spajale su krovove i čatrnje. Tako je, da bi se što više vode prikupilo u čatrnju i za najmanje kiše (obično ljeti za pljuska) na čatrnju priključilo cijevi sa svih okolnih krovova. Po zimi bi se višak cijevi odvajao da se čatrnje ne preliju vodom a ne daj Bože da od silne skupljene vode napuknu.
 

Higijeni čatrnje se pridavala velika pozornost. Sve cijevi što su dovodile vodu u čatrnju bile su spajane u mali rezervoar za vodu u kojem se nalazila mrežica (rešetka). Taj rezervoar je bio napunjen sitnim kamenjem a mrežica  je služila za skupljanje lišća, slame, ptičjeg perja i drugog. Voda se iz rezervoara kroz poseban otvor prelijevala u čatrnju. Ljudi su o puštanju vode u čatrnje posebno vodili računa. Kada počne padati kiša, cijevi oluka bi se odvojile od rezervoara dok prva voda ne opere krovove i žlibe. To je trajalo toliko koliko bi voda na cijevi kod rezervoara procurila. Onda bi se cijevi priključile i čatrnja se punila kišnicom vodom. Tako skupljenoj vodi u čatrnji ubacilo bi se grumen živog kreča i voda je bila ispravna za piće. Kreč se u čatrnju ubacivao jedanput godišnje.
 

čišćenje čatrnje se radilo jednom godišnje. Obično pred jesen kada se isprazni voda i kada kriza za vodom prestane. Znalo se da jesen donosi nove kiše a time i dovoljno vode pa se onda moglo riskirati i bez vode biti nekoliko dana.  čatrnje se dobro oribalo i krečilo cementnim mlijekom. Tako očišćene i okrečene, čatrnje su primale novu kišnicu koja je zadovoljavala sve potrebe kuće za vodom. Jedino bi se blago, posebno preko zime kad nije išlo na ispašu, moralo svaki dan tjerati na vodu na Vrbovnik, kako se postojeća voda u čatrnji ne bi trošila. Ta voda je trebala za sve potrebe kuće, stoga se uvijek brižno čuvala.
 

U zimskom vremenu, voda iz čatrnje se znala osjetiti po dimu. To bi bilo za vrijeme kada se na tavanu sušilo meso, pa bi krov poprimio miris dima što je prodirao na rupe između crijepa. Kada kiša padne na takav odimljeni krov, voda bi u čatrnji poprimila miris koji je trajao jedno vrijeme a onda nestajao.
 

Svaka čatrnja ima grljak i poklopac kojim se taj grljak zatvarao. Poklopac je uvijek bio drveni. Na njemu je stajala, uvijek naopako okrenuta, kanta kojoj se za povrzlo vezao lanac pomoću kojeg se kantu spuštalo u čatrnju i grabilo vodu. Kante su  bile limene i bez obzira što je mnoge hrđa nagrizla, rijetko su, osim ako je iz njih curila voda, mijenjane. Kad bi kanta slučajno, zajedno sa lancem upala u čatrnju, na vrh sinjskog kolca bi se zakucao ekser i onda  kolcem nekako zakačilo kantu i vadilo iz čatrnje. Oni što nisu imali sinjsko kolje, za to bi upotrijebili soju što je podupirala štrik sa vešom.
 

Na žalost, mnoge čatrnje su odnijele i mnoge živote. U svojim bolestima, slabostima, nemoći i razočaranjima a zbog nerazumijevanja okoline, mnogi su rješenje na žalost našli oduzevši si život utapanjem u čatrnji. Utapali su se u vodi koja im je život značila. Na žalost.
 

A Vrbovnik je jednoga dana, u najboljoj namjeri i želji da njegova voda dođe u svaki dom, presahnuo. Stoljetni izvor. Izvor života presahnuo.
 

Možda je odgovor na ono pitanje s početka: Zahvaljujući Vrbovniku, vjerojatno, je selo nekada davno osnovano tu gdje je.