zagoricani.com

Rastrkaše se na sve strane svijeta: dalekoj Australiji, Kanadi, Novom Zelandu, zemljama južne Amerike i mitskim Sjedinjenim Državama. Nasrnuše jadnici u New York, Chicago, Pittsburgh, Cleveland, Kaliforniju, Arizonu, Pensilvaniju i koje kuda da si koju koru kruva mogu zaraditi, rješiti svoje životne probleme. Pjevaše cure i žene u teškim rastancima “Ameriko nestalo ti novca, što ja mlada ode za udovca” ili “Cure siku goru javoriku, a proklinju zemlju Ameriku”.

Neki ko slijepi putnici, neki s skupo kupljenom kartom doguraše do zemlje snova. Jedan dio njih se doduše nakon nekoliko godina razočarano vratilo u rodnu grudu, no većina zauvijek ostade u “Americi čemerici” nevidjevši više svoj kamen, plodnu ravnicu, rascvjetano proljeće, mirisne livade i proplanke.

Mračni rudnici, tvornice i željezare bijahu mjesto gdje nisu tekli med i mlijeko, nego krv i znoj. Radilo je se i gdje se god mogao naći neki posao za 20-50 dolara mjesečno, jer i daščare u kojima su najčešće živili su bile preskupe.

Oni koji su imali više sreće donesoše dolare, pokupovaše zemlju, konje, mlinove, napraviše kamene kuće koje su i danas nekima “Amerika”.

Nakon toga u dvadestim i tridesetim dođe Belgija i Francuska. Koksare, topionice, pariški metro… Spavalo se u istim krevetima koji se nisu hladili. Slile se kasnije brojne belgijske mirovine. Bake i unuci su i desetljećima nakon smrti njihovih “Belgijanaca” u takvim prihodima imali svoj spas. Prepričavale su se priče o teškom i napornom radu, narodu i zemlji gdje su im muževi i djedovi “ostavili kosti”.

Početkom šesdestih godina opet zapadna Europa, ovaj put Njemačka, Švicarska i Austrija otvorile svoja vrata za kolone, polupismenih, ali radno sposobnih bauštelaca i ostalih fizičkih radnika. Barake, rintanje po 12 sati dnevno, drugoklasna hrana, čirevi na želudcu, samoća, nada, izazovi…

Bivšoj državi upala kašika u med, riješiše se kolone nezaposlenih, a na drugoj strani profitiraše od njihovih deviznih doznaka, koje bijaše spas za već tada posrnulu državu. Tako su one 1972. godine iznosile čak 84% svih deviznih transfera i time podmirili trgovački deficit zemlje, koja im je za uzvrat poslala agente, da nebi slučajno “puno pričali”. I ne samo to.

Pođoše nažalost prvi i s “mercedesom” dolaziti kući, ne po svojoj želji. Oni koji su bili bolje sreće morali su si uštediti koju marku za Forda Rekorda, Taunusa, folciku ili golfića. Kasnije samo merđo postade status uspješnosti, ali često puta i naivnosti. Odvedoše se dica, rodiše im se “tamo” i druga, produžiše se “papiri”, brakovi, državljanstva. Napraviše se u rodnom mjestu ceste, vodovodi, škole, glomazne kuće, danas često puta, posebno one koje zjape prazne, omiljeno “izletište” lokalnih dugoprstića.

Umirovljenici, koji su većinom bolesni vratiše, za mnoge su neshvatljivi. Njihova radna navika kod nekih nailazi na skepsu, ali su zato njihove mirovine za sve prihvatljive, prije svega za one koji idu u život s parolom “nek´se svak´ brine za svoju dicu”.

Tako “privremeno” ostade nekima 20, 40, a nekima doživotno. Sudbina im “kaznu” odredi. Većina, zbog nemogućnosti izbora prihvati, a oni koji to ne htjedoše ostade “kućna bolest”. A lijek im niko nemože propisati osim njih samih.

Više od stoljeća i pol pečalbe, sreće, blagostanja, napredka, ali i teškog rada, otuđenosti, patnje i samoće. Ostade samo rodna gruda, kakvu Bog stvori, a čovjek uredi. Nekima nažalost zauvijek samo u sijećanju.

Autor. Susjed