zagoricani.com

           Narodna nošnja šireg dinarskog područja, kao dio materijalne kulture, upečatljiv je pokazatelj njezine jedinstvenosti na ovom području, u tipološkom smislu. Unatoč jedinstvenoj cjelini, detaljnijim pristupom u razmatranju doći ćemo do regionalnih, pa i lokalnih razlika.

            Uzevši u cijelosti tipološku vizuru narodne nošnje dinarskog areala, zamijetit ćemo njezinu temeljnu odliku u cjelokupnoj njezinoj slikovitosti na ljudskom liku, kako bi i čovjek i njegovi odjevni predmeti zračili mirnoćom podneblja. Nošnja naprosto odiše društvenim navikama, životnim stilom i mentalnim sklopom planinskog gorštaka.

            Analitičkim promatranjem dinarske nošnje, kao izrazito planinske nošnje, možemo zaključiti da je nastala i oblikovana pod prirodnim utjecajem sirovinskih sastojaka podneblja kojem i pripada.

            Tako se i žensko i muško folklorno ruho izrađuje od grubog konopljina i lanenog tkanog platna (košulje i gaće) i vune vlastite proizvodnje. Od debelog vunenog sukna izrađivali su zobune, zimske haljine, gunjeve, muške šarvale, čarape itd.

            Muškarci bi u kasno proljeće šišali ovce, a žene bi vunu prerađivale, tj. prale, čistile, grebenale, ispredale i prepredale. Upravo u ovom planinskom području za žensko biće su preslica i vreteno neizostavni rekvizit za izradu vunenih vlakana, od kojih se daljnjom preradom dobiva sukno. Zatim se tako dobiveni materijal valjao ili stupao u stupama, a potom bojao taninski smeđom, modrom ili crnom tzv. kara bojom.

            Dinarska košulja, i ženska i muška, osnovno je odijevno ruho i odijeva se na samo tijelo. Naziv košulja ukazuje na predslavensko podrijetlo ovoga tipa odjeće, a u kompleksu helenističkog odijevanja izdvajala se tunica dalmatica, koja nesumnjivo nosi ime po svom zavičaju. Glavna značajka košulje – tunike leži u njezinu obliku. Krojena je od jednog dijela, od ravnog komada tkanog platna, presložena po duljini tako da na ramenima nema šava. U gornjem dijelu ima otvor, kroz koji se košulja navlači preko glave. Rukav je također ravan i našiven na glavni dio košulje, a dodatkom našivenih klinova sa strane dobiva se širina košulje. Ukrasni dio dinarske košulje sastoji se u vezu, pa ako to nije svilovez, onda je to vez vunicom, osobito u unutarnjem planinskom masivu. Mušku košulju od bijelog platna vezenu lijepim koncem (krožanje) narod je opjevao u pjesmi „Vidi mama krožane košulje od ramena do ramena“. Vez na dinarskim nošnjama obično je izveden vunom, obično u četiri boje, pretežito u geometrijskim motivima. Karakterističan element u dinarskoj nošnji je kapa zvana crvenkapa, ne samo kao muško, već i žensko pokrivalo za glavu u dinarskim krajevima. Ona je prastari dio nošnje još od predrimskih vremena i stožnog je oblika. Nose je i djevojke, pa je ona često simbol djevojaštva. Udane žene glavu pokrivaju počelicom, bogato ukrašenom vezom, a preko nje prebacuju maramu različitih naziva – najčešće krpa, povezača, bošča i dr. valja istaknuti da u pojedinim dijelovima dinarskog područja žene i djevojke uz oglavlje zadjenu i struku paunova perja, apotropejskog značaja zaštite od zlih pogleda.

            Muška pokrivala za glavu sastoje se od crvene kape, također stožastog oblika. Negdje je to bio klasičan fes, a oko njega su omotavali crveni povoj, koji su zvali saruk ili čalma, negdje peškir kao naslijeđe osmanlijske višestoljetne nazočnosti na ovim prostorima.

            Muškarci u donjem dijelu nose gaće, čakšire i šarvale. U novije vrijeme čakšire se izrađuju od tvorničkog sukna, u pasu su široke i nabrane. Negdje dosežu do ispod koljena, a negdje dopiru do gležnja. Ako su do ispod koljena onda se kao dodatak oblače tozluci s metalnim kopčama. Na noge prije opanaka i muško i žensko oblači vunene čarape, pletene pletivom na pet igala. Zatim se oblače terluci, pa onda nazuvci, koje zovu i priglavci. Iz ovoga je razvidno da se radi o tri sloja obuće na koje se konačno obuvaju opanci. Dinarski opanci oputaši izrađuju se od sirove kože i opute, koje su za vrletne staze dinarskog područja zasigurno najprikladnija obuća.

(Iz knjige: NARODNI PLESOVI, PJESME I OBIčAJI HRVATA SJEVERNE HERCEGOVINE, ZAVRŠJA I KUPREŠKE VISORAVNI, autor Miroslav Šilić)