Munje i gromovi

Ispis Autor Milan Krišto Petak, 31 Svibanj 2013 00:00

grom

Grmljavina je u našem kraju poznata posebice u ljetnim mjesecima za najvećih vrućina. Najobičnija naoblaka, vrlo brzo se pretvori u pravo nevrijeme koje najavi jak, olujni vjetar. Potmuloj grmljavini što bi sa oblacima dolazila prema selu prethodili su jaki bljeskovi brojnih munja. Kako je vjetar pojačavao, tako su oblaci sve brže dolazili selu, munje su bivale sve blještavije a gromovi glasniji, prodorniji. Krupne kapi kiše padale su na prašnjave seoske ceste i uličice, ledine suhe i vrtove žedne. Priroda se radovala ljetnome pljusku. Samo su ljudi strahovali od silnih munja i zastrašujuće grmljavine kojom je odjekivao cijeli kraj. Koliko su munje bile kobne, najbolje govore mnogi slučajevi bliskih susreta s njima kada su mnoge uplašile, neke dodirnule a na žalost nekima od njih i život oduzele.

Njih je uplašio

Negdje sredinom šezdesetih godina, ljeto kao svako do tada nije se razlikovalo ni po čemu od ostalih ljeta. Pasja vrućina i ljetna žega, danima su grlile selo. Ni nestašnu djecu, koja su uvijek imala razloga za igru po selu, nije se u selu vidjelo preko dana. Ovce su, ranije nego što je to bilo pravilo, u selo dogonjene na plandovanje pod orase oko kuća čim bi sunce jače počelo grijati. Sve je tih ljetnih dana žudilo za hladovinom.

Vrućina nije popuštala. Bilo je popodnevno vrijeme. Mi djeca, u hladovini sidetije sobe, zabavljali smo se na razne načine. Sjećam se da je brat Alojzije savijao žicu na brokvu i na ključ i pravio pucaljku. Ta pucaljka je bila ona što se u šuplji ključić sastružu one crvene glavice sa drvaca šibica - «kreščadi» pa se onda u tu rupu na ključu ugura brokva i onda se, držeći za žicu što je bila privezana jednim krajem na brokvu a drugim na ključ, udari o zid ili kamen onim dijelom gdje je glava od brokve što bi izazvalo pucanj. Nije to bio jak pucanj, nego onako kao mala petarda. Bilo je to dovoljno da se pokaže drugima kako se uspjelo napraviti pucaljku. O snazi pucaljke se nije raspravljalo važno je bilo da puca.

Tih dana majstori su na našoj kući zidali neki zid. Poslije sam saznao da je to bio zid od pojate našeg strica što su dozidavali majstori kamenom. Mama nije bila taj dan sa nama kod kuće. Možda je bila srijeda pa je bila u Livnu. Možda je bila na Vrbovniku prala robu. Možda je negdje na okrajcima kupila sijeno. Ne sjećam se gdje je bila, samo znam da nije bila u kući. Počela je potmula grmljavina. Dolazila je iz donjih sela. Znali smo da će vrlo brzo doći do našeg sela. Šćućurili smo se tko je gdje stigao. Netko ispod šporeta, netko pod stol a netko pod klupu. Samo je Alojzije kod prozora sjedio i savijao žicu na ključ i brokvu.

Sijevalo je. Grmilo sve glasnije. Počeo je puhati jak vjetar. Stakalca na krilima naših prozora su podrhtavala.  Razmak između sijevanja i grmljavine bivao je sve kraći. Velike kapi kiše udarale su i završavale u prašnjavoj cesti ispod naše kuće, a listovi lipe što je rasla ispred kuće počeli su sve češće podrhtavati od snažnih udaraca velikih kapljica kiše. Otvorilo se nebo. Munje su sijevale. Počela je liti kiša kao iz kabla. Gromovi su  tukli. Kako sijevne munja tako je pucao grom. Najednom i bljesak i grom ispune našu kuću.  Pogodio je baš našu kuću.

Uplašeni od siline udara groma, nismo znali kud krenuti. Kiša je padala neprestano a dio crijepa na krovu u koji je udario grom je nestao. Najednom su se skupili ljudi i počeli pokrivati oštećeni dio krova da voda ne navre u sobe. Mi djeca smo zbunjeno gledali. Neki nijemi od iznenađenja a neki plačući od straha ništa nismo shvaćali. Znali smo samo da su bljesak  munje i  grmljavina što je uslijedila odmah za njom bili užasno jaki. I Alojzije je stajao nijemo. Ni riječi nije prozboriti znao. Toliko se uplašio da je taj udar groma na njega ostavio trajan utisak. Groma se od toga dana uvijek bojao. Jedino ne znam kako smo prošli tako da nam nikome nije ništa bilo.

Njega je dodirnuo

gromdrvoNegdje otprilike u isto ljetno vrijeme, samo možda koju godinu kasnije, majstori su zidali pojatu na Brigu. Ljetno vrijeme je bilo. Vrućina. Sparina. Žega. Sve se sastalo. Majstori su iz dana u dan kamenom zidali pojatu. Irgeti su im donosili malter, kamen i škalje. Dodavali su im na drvene skele. I mi djeca smo pomagali irgetima služiti majstore. Penjali smo se po skelama, dodavali majstorima kamenje, trčali im po vodu kad su bili žedni, igrali se viskom, dodavali im daske kad su trebali. Sve samo zato da bi nas majstori pohvalili kako im pomažemo. Iako je bilo ljeto, koristili smo svaki slobodan trenutak da bismo bili na gradilištu.

Tako su jednoga dana, u vrlo kratkom vremenu, nebo prekrili tamni oblaci. Narod bi rekao: «Iz vedra neba počela je padati kiša.» Mi djeca što smo pomagali majstorima, skupili smo se pod drvene skele zajedno sa majstorima i čekali da nevrijeme prođe. Sijevalo je i grmilo sve jače i jače. Od silne grmljavine orilo je cijelo selo. Majstor Mate sjedio je pod skelom i pušio čekajući da nevrijeme prođe.  U jednom trenutku je sijevnulo i zagrmilo u isti trenutak. Znali smo da je grom udario negdje blizu gradilišta. U trenutku kad je grom udario, majstor Mate je pao sa kamena na kojem je sjedio a cigara što ju je pušio mu je iz usta ispala. Da li je pao od straha ili ga je grom protresao, nije nam rekao.

U istom trenutku, netko je iz sveg glasa vikao kako je grom udario Branka (Mamušina). I stvarno, Branka je onako beživotnog u naramku Blaženka nosila niz Brig. Vrištala je i plakala i dozivala u pomoć. Pričali su da su Branka još dok je bio na Brigu, nakratko zakopali u zemlju da struja izađe iz njega. Uglavnom, sve se događalo munjevito. Ljudi su se okupili na brzinu su upregli konje i zaprežnim kolima Branka odvezli u Livno u bolnicu. Ostavili su ga u bolnici. Ležao nekoliko dana i onda ga zdravog pustili kući. Svi su se čudili kako je uopće ostao živ. Govorilo se uvijek, kad bi Branka nešto zabolilo, kad su kola prešla preko njega, kad ga je konj udario u glavu, da: «Njemu nemere ništa bit. Njega je i grom ubij`o, pa ga nije uspio ubit.»

Njima je štetu napravio

grom3 Jednoga predvečerja, vraćajući se sa Kruga iz koševine, konjskim kolima prema selu, već sa Okrićala smo vidjeli gusti dim kako suklja iz kuća na Glavici. Primičući se bliže selu, iz Parapeta smo vidjeli da gori pojata Frane Krstanušina. Nikome nije bilo jasno što se dogodilo. Uglavnom, jezivo je bilo vidjeti nedavno sagrađenu pojatu iz koje je sukljao crni gusti dim i krovište koje se urušilo. Ljudi su stajali oko kuće nemoćni da bilo što učine. Jednostavno, čekali su da izgori ono što je izgorjeti moralo.

Tog popodneva, na silnu vrućinu koja je cijeloga dana harala Kruškim poljem, najednom se naoblačilo. Tamni oblaci žurili su nebom. Bježali su pred vjetrom što je tek pokošene otkose trave valjao po polju. Sve je dolazilo od Livna. Vidjelo se to preko Kapetanova doca. Grmilo je, sijevalo na sve strane. Mi smo se skupili ispod kola koja smo pokrili velikom ceradom. Kose smo ostavili podalje, da ne privuku munje. Padala je krupna i gusta kiša, puhalo je, sijevalo i grmilo. Hladno je najednom bilo. Kad je onaj prvi nalet nevremena prošao, nije bilo druge nego na brzinu upregnuti konje, spremiti stvari i polako kući. Taj dan koševina je završila ranije. Hvala Bogu i kiši.

I tako, gledajući kako vatra guta pojatu, shvatili smo što se dogodilo a što su nam, kada smo došli u selo, i potvrdili oni što su se nemoćni oko pojate vrtili. Grom je udario u pojatu, zapalio tek uvaljeno sijeno sa okrajaka, ubio jedno janje. «Strila je deku probila i u ovčinjaku ubila janje» govorili su ljudi s čuđenjem. Probila betonsku deku kao da je od kartona. Koja je to snaga prirode.

U pojati je izgorilo sijeno, krov se urušio. Ostali su samo goli i čađavi zidovi što su svjedočili o tome da je do prije nekoliko sati to bila pojata. Nova. 

I smrt je posijao

čuvajući ovce i krave jednoga ljetnog popodneva, početkom osamdesetih, snaga groma odnijela je jedan mladi život. Ubio je petnaestogodišnju djevojku Draženu koja je tog ljeta završila osnovnu školu i upisala srednju u Livnu koju nikada nije započela. Na žalost, grom je bio taj koji je odnio mladi život a donio neizrecivu bol njenoj obitelji. Selo je tugovalo danima. Svi su tražili odgovor na pitanje «Zašto?». A kada ga nisu pronalazili, samo su znali reći «Bog je tako odredio. Njegova je volja.»

Nikad je roditelji prežalili nisu. Umrli su tugujući za njom.

Bliski susret sa gromom toga dana imale su još dvije žene koje su bile zajedno s njom. Jednu je grom učinio doživotnim invalidom – moju strinu Perkušu. Drugoj – mojoj sestri Draženi, je na nogama ubio vjernoga psa koji je od grmljavine potražio sigurnost u njenom krilu, dok je ona, na sreću, osim traume i doživljenoga šoka, prošla neozlijeđena. U duši sigurno trajno nosi zapisan taj nemili događaj. Svaka grmljavina, posebno ona što svojom silom lomi stijene  oko sela, otvori joj rane koje nikada zarasti neće.

Mnoga mjesta oko sela, grede, drveće, kuće i bandere svjedoče o učestalosti udaraca što su ih gromovi ostavili kao znak svoje snage.