NA KELJOVA

Autor Milan Krišto Ponedjeljak, 21 Siječanj 2013 10:58

Može se nazvati igrom kao i pulanje a nije daleko od kocke kako je pulanje nazvao u jednom komentaru Goran.

Igra se igrala u isto vrijeme kada i pulanje. Razlog? Bilo je sitnog novca do kojeg su djeca dolazila svojom snalažljivošću u kolu i nisu nikome morala polagati račune za novce.

Od potrebnoga za igru trebalo je sljedeće:

-         Kelj – kamen u obliku pravokutnika visine do 10 cm koji se postavi okomito tako da se na gornju stranu moglo staviti kovanice

-         Ploče – okrugle kamene ploče veličine po želji – ovisno koliko je igrač bio vješt i sposoban za bacanje iste

Pravila igre:

-         Igru su mogla igrati najmanje dva igrača a moglo ih je biti puno više.

-         Na kelj se stavlja dogovoreni broj kovanica po jednom igraču.

-         Odredi se daljina s koje će se bacati ploče prema kelju. Nije bilo posebnog pravila u određivanju daljine. Važno je bilo da daljina bude tolika da se ne može lako pogađati kelj.

-         Igrači bi ploče sa određene udaljenosti naizmjenice bacali prema kelju kako bi ga pogodili.

-         Važno je bilo kod bacanja ploče da ploča pogodi kelj. Nije bilo bitno samo pogoditi kelj već  je bilo bitno predvidjeti kud će pasti kovanice sa kelja. Pravilo je bilo da što više kovanica padne u neposrednu blizinu ploče onoga koji pogađa kelj.  Kovanice koje su pale bliže kelju su se vraćale na kelj a one koje su pale bliže ploči uzimao je igrač čija je ploča i svi drugi u čiju bi blizinu ploče pale kovanice.

-         Znalo se dogoditi da je igrač kod bacanja osvojio sve kovanice jednim bacanjem. Koji je bio vještiji u bacanju taj bi pogodio kelj u sam dio pri zemlji pri čemu bi podbio kelj bi odletio a kovanice bi pale na ploču. To se zvalo podbijanje kelja.

-         Kad bi nestalo kovanica na kelju, započinjala bi nova igra.

Ovo se uglavnom igralo na armenima i okrajcima oko kuća. Rijetko kad na sredini sela, kako stariji ne bi psovali.

< «		» >