Autor Milan Krišto
Utorak, 09 Listopad 2007 18:11
čim bi škola završila, obveza nas djece je bila
isključivo čuvati janjce. Mama bi me svako jutro oko šest sati budila i
govorila: - Još samo danas moj sinko, sutra će netko drugi. - Vjerovao sam mami
ali sam rijetko kada dobio zamjenu.
Janjce smo čuvali ujutro od šest do deset
sati i popodne od četiri do osam sati prije dolaska ovaca sa ispaše. nitko od
nas nije imao sat, nego kada bi čuli sirenu autobusa u parapetama znali smo da
je deset sati. A autobus je u parapetama svirao da najavi svoj prolazak
kroz uski dio ceste. Tako su sva vozila koja su mu dolazila u susret znala da on
dolazi i na vrijeme mu se sklanjala. Inače smo znali odrediti koliko je sati i
po dužini naše sjene, što smo mjerili stopama.
Sjećam se da mi je jedno jutro, dok sam čuvao
janjce na podvornicama, oko sedam sati, mama donijela bijelu kavu. nitko nije
bio sretniji od mene. Svi su mi zavidili. To jutro nikada neću
zaboraviti.