Sveti Ivo

Ispis Autor čečura


sv_ivan_krstitelj

Ivana Krstitelja ili kako se u našem kraju kaže sv. Ivu slavimo 24. lipnja. Suvremenik je i rođak Isusov, a svoje učenike i sljedbenike krštavo je u rijeci Jordan di je, iako je govorijo da nije toga dostojan, krstijo i Isusa koji je to od njega tražijo. O njemu je Isus, u Lukinu evanđelju rekao:

"On je onaj o kome je pisano: 'Evo, šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom. Velim vam, nije nitko između rođenih od žene veći od Ivana..."

I ove godine u Livnu smo svečano proslavili dragi nam blagdan slaveći misu na greblju sv. Ive, iza bolnice, u 11 sati, a posebno svečano je bilo misno slavlje za mlade u 18 sati koje su svojom pjesmom uveličale poznate pjevačice, sestre Husar, od kojih je Marija (udana Rimac) naša livanjska nevista.

A kako se nekada proslavljao ovaj blagdan, u Livnu i nama (Zagorčancima) važnim svetištima pokušat ću opisati u tekstu koji slidi.

 

podmilacje_sv_ivo

Iz našeg sela na hodočašće sv. Ivi išlo se samo u Livno. Svetom Ivi u Podmilačje kod Jajca išo je ko je imo teški zavit. O tome se pričalo. To je bijo podvig, otić pišice sv. Ivi u Jajce. Dok sam bijo još mlad pričalo se kako je na zavit sv. Ivi u Jajce pišice bosonog išo Milan Rosin, a išla je  i Luca Duvnjak (Kundić), dugogodišnja zvonaruša u našoj crkvici.

 

Proslava u čast sv. Ive u gradu Livnu je uz desnu obalu rike Bistrice, kod bolnice, na mistu di je bijo prvi Franjevački samostan i crkva u Livnu, posvećena sv. Ivanu Krstitelju. Izgrađen je u vrime rvacki banova Šubića, gospodara Bosne i livanjskog župana početkom 14. stolića. Samostan i crkvu su potkraj 15. stolića Turci „zapalili i srušili, a fratre poubijali“.

Pripreme za proslavu blagdana Sv.Ive pratila je uvik svečarska atmosfera. Krenimo redom. Dan prije svetkovine pripremala bi se misna roba, prozračivala i glačala, te bi se pripremala bolja i obilnija 'ila, a cure bi se uređivale ko i za svaki drugi blagdan.

Noć uoči Sv. Ive, na za to određenome mistu, palili su se svitnjaci kao dio tradicije iz pretkršćanskih vrimena. Još za vidila počela bi se prikupljat suva drva i grane za buduću vatru. U svitnjak se stavljala praška, kreša, malo slame ili starog sina. Narodno je virovanje da te vatre služe odgonjenju zli sila. Narod je virovo da poljima neće štetiti zle sile sve doklen dopire sjaj i dim vatre.

svitnjak

U našem zaseoku (Mihaljevići) bijo je običaj da se pale tri svitnjaka: najveći u selu palijo se pokraj jedne velike kamene litice, iznad Kosanova armena, di je sada Milanova kuća. Taj su svitnjak zajedno pravili i palili Antonići, Jurići, Barišići, Martinovići i Šuljegići, tj. svi osim Kotarčana i Kulčana koji su zasebno palili svoje svitnjake, a koji su zbog toga bili manji. Okupljeni oko najvećeg svitnjaka dozivali su Kotarčane i Kulčane i dražeći i' dovikivali: „Naš je veći“ ili "Bolji naš, nego vaš."

 

Paljenje svitnjaka otpočinje u sumrak, kad sunce zađe, a uz pismu, igru i ašikovanje ostaje se do kasno u noć. Ne smi se svitnjak palit dok ne zazvoni Zdravomarija, niti se čekalo potlje toga. Čim zazvoni, odma se pali. Obično se prednost za to daje najstarijem i moli se Boga za različite nakane. Molit počima opet obično najstariji čovik ili žena, za koje se zna da dobro mole. Na našem svitnjaku po tome su bili poznati pokojni Ivo i moja mater Draga. Iako teološki nisu bili „potkovani“, imali su tako čvrstu viru da se moglo zaključit da kada izreknu svoje prošnje Bogu kao da se ne uznemiravaju više oko toga. Oni su svoju molitvu priporučili u Božje ruke, a Bog će dalje providit što triba. To ne znači da je njijova vira bila primitivna, nego da su imali odnos prema Bogu kao prema svome Stvoritelju i onome koji svime ravna i upravlja.

Najprije se moli Pozdrav Gospi pa Očenaš, Zdravomarija i Pokoj vični za naše pokojne, zatim Očenaš, Zdravomarija i Slava Ocu za žive, onda se moli za mrtve za koje se nema niko spomenuti, na kraju se moli Virovanje.

Nakon završetka molitve počinje veselje: pivanje, skaka, ašikovenje. Stariji bi svitnjaku okrenuli leđa i grijali i' tako da više ne bole ili da manje bole. Viruje se da vatra svitnjaka liči reumu. Žene su od svile, ako je neko ima, ili od konaca pravile narukvice; nađi nekoliko raznobojni konaca, usuči ji, spleti i napravi narukvice. Služile su za zaštitu protiv uroka, a stavljale su se na ruke, obavezno dici, a i drugim ako oće i bude materijala. Oni koji su se razgrijali, ako je lipo vrime, ne bi odma išli kući nego bi još sidili, pričali, Bogu se molili, a neritko je pala i po koja muška ili ženska ganga.

Za to vrime mlađarija je čekala da svitnjak malo sagori, da se smanji plamen, a kad se to dogodi, momci i dica, a katkad i neko od stariji ili ženskadije priskakali bi priko vatre dok svitnjak ne izgori ili dok neko iz kuće ne vikne „… dolazi kući“. Nije bijo običaj da na taj događaj dolaze momci sa strane, momci iz drugi sela ili zaselaka. Bez obzira na to jesu li imali curu za ašikovanje ili nisu. To je moglo čekat do sutra. Ašikovali su samo momci i cure iz sela, naravno koji su se zagledali. Kada se svi raziđu, da bi se spričilo možebitno zapaljenje nečije pojete u blizini ili da ne izbije druga šćeta, neko bliži je gasio vatru ili čeko da dobro sagori.

Ujutro, prije sunca, iđe se obić svitnjak. Obilazi se naokolo i priko sridine i moli što ko oće (to je njegovo, nije bilo propisano koje se molitve mole). Virovalo se da ko ujutro progaza po pepelu svitnjaka neće imati naboja, čireva niti bilo kakve bolesti stopala (tabana) koja u to doba, kada se obično odalo boso, nisu bila ritka, a dobivala su i' najčešće dica odajući bosa.

Nakon obilaska svitnjaka spremalo se za odlazak u grad: kupalo se, umivalo, brijalo, uređivalo, a obuvalo se i odivalo, kao i u drugim svečanim prilikama, najbolje i najlipše što se ima. Prije odlaska matere su dicu obavezno malo okupale (u škafu) da na nji ne napadne šuga. Malo se samo operi jer nije bilo vode u izobilju da bi se mogla samo tako trošit na često pranje. U Livno se obavezno išlo pišice.

Blagdan Sv. Ive nije bijo pravi pazarni dan jer nije bilo stočnog sajma, nije bilo prodaje stoke nego se trgovalo s onim što je potrebno za nadolazeću koševinu. Iako je danas u našem kraju do Sv. Ive gotovo sve pokošeno, nekada se tek počmi kosit okrajci i to oni di je prisušnije, di je požutilo. Često se čekalo s kupovinom alata, posebno kosa i bruseva, do Petrova jer je tada bila bolja ponuda i veći izbor. Za Sv. Ivu bilo je kupit ono što je bilo i u Šujici za Sv. Antu, možda malo više i bogatije.

Kad završi misa, na brzinu se nešto pojide, kupi malo kruva da se more prismočit s domaćim seljačkim ječmenim kruvom, pa se ufati kolo kod spomenika. Tu se igra i zabavlja jedno vrime, a onda mlađarija iz naša tri sela iđe do na Begovaču di se ponovo ufati kolo. Nakon toga se odvrnu Dobranjci, jedan dio, a ostali produže prema Potočanima di se jopet kod škole ufati kolo i kada se počme sunoćat (smrkavati) to je znak za rastanak, iđe se kući. Kad se dođe kući, već je mrak.

U tim kolima i igrankama još su znale biti matere i stariji pa su znali gledat s kim im ćer ašikuje i ko navaljuje na nju i drugo. Tako su znale i „utvrđivat pazar" pa za svoju ćer govorit, tamođoja ko da ne znaju koja je to cura: „Čija li je, lipa li je.“

Sve što sam ovdeka zapiso, ukratko i, trudeći se, ponaški, čela je istina, jerbo ima ji koji sve ovo mogu posvidočit i koji kažu da je tada bilo puno lipše i zanimljivije nego danas. Dugo bi se pričalo ko je bijo s kim, ko je kamena odbacijo, ko je odskočijo, ko je dobijo po glavi ako je došlo do "đavla", što nije bila ritkost.