Groblje sv. Ive u Livnu

Ispis Autor Venancije Mihaljević Subota, 26 Srpanj 2008 10:47

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovi člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 6. do 10. jula 2004. godine, donijela je

 

O D L U K U

 

I 

 

Arheološko područje – Groblje sv. Ive u Livnu proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).

            Nacionalni spomenik čini historijsko područje sa ostacima kasnoantičke crkve i grobnica na svod, dijela srednjovjekovnog franjevačkog samostana posvećenog sv. Ivanu, srednjovjekovnih i kasnijih grobnica i arheološki materijal pohranjen u Franjevačkom muzeju - galeriji Gorica u Livnu.

Nacionalni spomenik se nalazi na lokaciji označenoj kao k.č. br. 1196/2, 1196/3 i 1197/1 (novi premjer), što odgovara k.č. broj 12/72 (stari premjer), upisan u z.k. izvadak broj 496, k.o. Kablići, općina Livno, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite, utvrđene Zakonom o provedbi odluka Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/02, 27/02 i 6/04). 

II 

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnog spomenika.

Vlada Federacije dužna je osigurati sredstva za izradu i provedbu potrebne tehničke dokumentacije za zaštitu nacionalnog spomenika.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Komisija) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati finansijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

 

III
 

U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika, utvrđuje se sljedeće:

I zona zaštite obuhvata prostor definiran u tački I stav 3. ove odluke. U toj zoni provode se sljedeće mjere zaštite:

-     dopušteni su samo istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi, uključujući i one koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite);

-     nije dopušteno odlaganje otpada.

II zona zaštite obuhvata zaštitni pojas od granice I zone:

-     nije dopuštena izgradnja, niti izvođenje radova koji bi mogli utjecati na izmjenu područja i promjenu ambijenta;

-     nije dopušteno obavljanje radova na infrastrukturi, osim uz odobrenje nadležnog ministarstva i stručno mišljenje nadležne službe zaštite;

-     nije dopušteno odlaganje otpada.

 

IV 

Iznošenje arheološkog materijala iz tačke I stav 2. ove odluke (u daljnjem tekstu: pokretno naslijeđe)  iz Bosne i Hercegovine nije dopušteno.

            Izuzetno od odredbe stava 1. ove tačke, dopušteno je privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine radi   prezentacije ili konzervacije, ukoliko se utvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini.

            Odobrenje u smislu prethodnog stava daje Komisija, ukoliko nedvojbeno bude utvrđeno da to ni na koji način neće ugroziti pokretno naslijeđe.

            Komisija u svom rješenju o odobrenju privremenog iznošenja pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine utvrđuje sve uvjete pod kojima se to iznošenje može izvesti, rok za povrat u Bosnu i Hercegovinu, kao i zaduženja pojedinih organa i institucija na osiguranju tih uvjeta i o tome obavještava Vladu Federacije, nadležnu službu sigurnosti, carinsku službu Bosne i Hercegovine i javnost. 

V

Stavljaju se van snage svi provedbeni i razvojni prostorno - planski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke. 

VI 

Svako, a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe, suzdržat će se od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu.


VII 

 

Ova odluka dostavit će se Vladi Federacije, federalnom ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje, federalnom ministarstvu nadležnom za kulturu, nadležnoj službi zaštite i općinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma i katastra, radi provedbe mjera utvrđenih u tač. II - VI ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.


VIII 

 

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim licima u prostorijama i na web stranici Komisije  (http://www.aneks8komisija.com.ba).


IX 

 

Prema članu V, stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odluke Komisije su konačne.


 

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom  glasniku BiH». 

           Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik. 

Broj:05.2-02-932/03-3

6. jula 2004.godine

Sarajevo

Predsjedavajući Komisije

Dubravko Lovrenović

 

O b r a z l o ž e n j e

 

I – UVOD

 

           Na osnovi člana 2. stava 1. Zakona o provedbi odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, člana 2, stava 1, “nacionalni spomenik” je dobro koje je Komisija za očuvanje nacinalnih spomenika proglasila nacionalnim spomenikom u skladu sa čl. V i VI Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Komisija ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.

Direktor Franjevačkog muzeja i galerije - Livno, Josip Gelo, podnio je dana 14. januara 2003. godine prijedlog/peticiju za proglašenje arheološkog  područja Groblje svetog Ive u Livnu nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

            U skladu sa odredbama Zakona, a na osnovi člana V, stav 4. Aneksa 8. i člana 35. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, Komisija je pristupila provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom.       

II - PRETHODNI POSTUPAK 

            U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u:

-     dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra (kopiju katastarskog plana i zemljišnoknjižni izvadak),

-     podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije,

-     podatke o eventualnim oštećenjima u toku rata, podatke o intervencijama na restauraciji ili drugoj vrsti radova na dobru, itd.,

-     historijsku, arhitektonsku ili drugu dokumentarnu građu o dobru.

 

            Na osnovi uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje dobra, utvrđeno je

sljedeće:

 

1. Podaci o dobru

 

Lokacija

            Lokalitet Groblje sv. Ive nalazi se u ravnici, uz desnu obalu rijeke Bistrice,  u centru  Livna. Ograda ga dijeli od zemljišta bolnice, koja se nalazi sjeverno od lokaliteta.

            Prema predaji, na ovoj lokaciji je nekada bio samostan sv. Ivana Krstitelja, spaljen u osmansko doba. Na praznik sv. Ive, 24. juna, na tom mjestu su se okupljali vjernici sve tri vjere obavljajući zavjete i molitve. (Vrdoljak, 1994, 115) Navedenu narodnu predaju danas je teško provjeriti vjerodostojnim izvorima. (Glavaš, 1994, 105)

 

Historijski podaci

            Iz historijskih izvora s kraja IX stoljeća pa do 1326. godine, livanjska župa je bila pod vlašću hrvatskih vladara, od kojih su posljednji do 1326. godine bili Šubići. U sastav Bosanske banovine livanjska župa je ušla za vladavine bana Stjepana II Kotromanića 1326. godine. Pod vlašću bosanskih vladara je ostala sve do 1463. godine. U bliskoj vezi sa geopolitičkom je i crkvena pripadnost ove župe. Stoljećima je bila u sastavu Splitske nadbiskupije i pod jurisdikcijom splitskog nadbiskupa. Takvo pravno stanje ostalo je sve do 1736. godine kad je livanjska župa privremeno, do 1757. godine, a onda za stalno, priključena apostolskom vikarijatu u Bosni. (Vrdoljak, 1994, 115-116 sa podacima i ostalom literaturom)

Prve vijesti o prisustvu franjevaca u Bosni su iz 1248. i 1291. godine, kada dolaze kao istražitelji krivovjerja. 1327. godine papa Ivan XXII donio je odluku po kojoj su franjevci postali glavni istražitelji i misionari u Bosni. Osnivanjem bosanske vikarije 1340. godine počinje gradnja franjevačkih samostana. Od godine 1340. do 1375,  na području banovine Bosne sagrađeno je deset franjevačkih samostana, među kojima se spominje i samostan u Livnu.

Franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja ili Bistrica u Livnu spomenut je u historijskim izvorima samo nekoliko puta.  Ne zna se tačno kada je samostan u Livnu sagrađen. U literaturi je iznesena pretpostavka da je sagrađen početkom XIV stoljeća uz pomoć moćnih donatora Šubića. Za takvu pretpostavku navedeni su argumenti: da je tako veliko zdanje moglo biti sagrađeno samo uz pomoć moćnih donatora, a to su tada bili Šubići;  Mladen II se spominje kao livanjski župan 1304. godine; Šubići su svetog Ivana Krstitelja smatrali svojim zaštitnikom. (Glavaš, 1994, 109-110; Vrdoljak, 1994, 120-121)  

Prvi izvor koji spominje samostan Bistricu jest oporuka Andrije Pervošija, Splićanina, od 7. januara 1367. godine, koji oporučno ostavlja novac među ostalim samostanima u Bosni i samostanima u Bistrici i Livnu.   Pretpostavlja se,  pošto se dvojno ime i Livna i Bistrice spominje više puta u historijskim izvorima, da se ova oporuka odnosi  na jedan samostan, tj. na Sv. Ivu u Livnu. (Vrdoljak, 1994, 118)

Najraniji popis franjevačkih samostana u bosanskoj vikariji De conformitate vitae B. Francisci   Bartolomea Pizanskog 1375. godine spominje i samostan u Livnu. (Jelinić, 1912, 37) Iako je bliža godina gradnje nepoznata, izvjesno je da je samostan u Livnu postojao u drugoj polovini XIV stoljeća.

Dubrovački vlastelin Mihajlo Andrije Sorkočević, ležeći u Franjevačkom samostanu u Livnu, sastavio je testament dana 23. juna 1421. godine. (Kovačević-Kojić, 1978, 290) Iste godine, mjesec dana kasnije, 23. jula 1421. godine, neki dubrovački trgovac, koji je započeo pisati testament u Visokom, nastavio ga je pisati in Clievne. (Kojić-Kovačević, 1978, 127, nap 7)

Prvi spomen naziva samostana ordinis Minorum, S. Johannis de Bistrica je u regestima pape Nikole V iz 1448. godine. (Vrdoljak, 1994, 118)

Dubrovački trgovac Radić Mišetić, koji je umro u Fojnici, testamentarno je ostavio neke poklone alo poveri zoe lebrozi in Clivno. Testament je datiran 19. juna 1449. godine. (Kovačević-Kojić, 1978, 127, nap. 7)

Papa Pavao II je 11. juna 1469. godine izdao bulu “Sacrae religionis” u kojoj je navedeno da je samostan Bistrica u Livnu obnovljen i uvršten u sigurnije samostane od osmanskih napada na teritoriji bosanske vikarije. (Vrdoljak, 1994, 118)

Samostan se ne spominje u popisu samostana bosanske provincije iz 1514. i 1539. godine, kada je papa Pavao III obećao neke samostane povratiti Bosni.

            U defteru Kliškog sandžaka 1604. godine upisana je Crkva sv. Ive u Zastinju, danas sastavnom dijelu Livna. Nije sigurno da li se taj podatak odnosio na lokaciju Groblja sv. Ive, tj. na otkrivene arheološke ostatke ili na neku crkvu u mjestu Zastinju. Prema katastarskim knjigama Zastinje seže do rijeke Bistrice, pa se pretpostavlja da se ovaj podatak odnosi na lokaciju o kojoj govori narodna predaja. (Glavaš, 1994, 105-106; Vrdoljak, 1994, 119, nap. 42, 124)

Prema narodnoj predaji, koju su potvrdila arheološka istraživanja, samostan je spaljen, ali se predaja i arheološki materijal nađen na terenu ne podudaraju. Narodna predaja kazuje  da je samostan zapaljen prije 300 godina, tj. tokom XVII stoljeća, što bi odgovaralo jedino navodu iz deftera 1604. godine, ukoliko se taj podatak odnosi na ovaj lokalitet. (Vrdoljak, 1994, 124) S druge strane, u preliminarnom izvještaju o arheološkom iskopavanju, pokretni materijal na lokalitetu datiran je u XIV i XV stoljeće, prema čemu je autor iskopavanja zaključio da je samostan spaljen najkasnije 80-ih godina XV stoljeća, prilikom osmanskih osvajanja Livna. (Glavaš, 1994, 110)

Nakon toga, na ovoj parceli ustanovljeno je aktivno groblje. Na njemu su vršeni ukopi do početka XX stoljeća, a tokom II svjetskog rata ovdje su ukopavani umrli u bolnici za koje se nije imao ko pobrinuti. Na istočnom dijelu parcele, 1885. godine sazidana je kapelica o trošku Jakova Jazve iz Livna. Kapelica je posvećena sv. Ivanu Krstitelju. U funkciji je bila još 1991. godine.  Srušena je tokom arheoloških radova 1994 -1995. godine jer se nalazila usred lokaliteta i pokrivala je ostatke srednjovjekovnog samostana. (Glavaš, 1991, 105; Vrdoljak, 1994, 122)

 

2. Opis dobra

            Lokalitet je, od antičkog, preko kasnoantičkog doba, do početka XX stoljeća,  bio funeralno-sakralnog  karaktera. On je to ostao sve do danas, samo što mu je promijenjen izgled pretvaranjem u arheološki park. Na lokalitetu su uočene mnoge pregradnje, tako da su stariji ostaci stradali i ponekad ih je teško determinirati. Također je kasnije groblje prekrilo skoro cijeli teren. Bujice rijeke Bistrice, prije regulacije obala,  su raznijele ruševine na sjevernom i istočnom dijelu lokaliteta.

            Rezultati arheoloških iskopavanja nisu objavljeni, te je nemoguće dati potpune opise i determinaciju svih istraženih građevinskih, konzerviranih i djelimično rekonstruiranih dijelova zgrada.

            Najstariji nađeni ostaci pripadaju dijelovima zgrada iz antičkog doba. Nalaze se na istočnom rubu lokaliteta, uz obalu rijeke Bistrice (11). Uz zapadni zid antičke zgrade vežu se krajnji ostaci kasnoantičke bazilike (10). Zapadno od ostataka bazilike su i dvije kasnoantičke grobnice na svod (8), koje su bile preslojene ostacima samostanske zgrade iz srednjeg vijeka.

Kasnoantičke grobnice na svod su zidane kamenom krečnjakom. Zidovi su im građeni od nepravilno ili jedva oklesanih kvadera, a dvoslivni krov je pokriven pločama. Dimenzije grobnica su: br. 1 - 2,5 x 2,3 m, a br. 2 - 3,0 x 2,6 m. Orijentacija je istok-zapad. Ulaz u grobnice je na istoku, a pokojnici su polagani glavom na zapadu sa pogledom ka istoku. Ulazima u grobnice je poklonjena posebna pažnja. Uokvireni su monolitnim dovratnicima i nadvratnikom. U grobnici br. 2 su za ove svrhe upotrebljene antičke spolije. Za zatvaranje ulaza poslužile su kamene ploče.  

Od ostataka samostana istraživači su, prema objavljenim podacima, determinirali klaustar(3), blagovaonicu (6) i zvonik (9). Samostanski klaustar, dimenzija 21,5 x 12,0 m, je osnovne orijentacije istok-zapad (sa odstupanjem prema prirodnom pružanju terena). Uz južni zid klaustra bile su prislonjene manje prostorije - ćelije  kvadratnog tlocrta, dužine stranica 2,3 m. Do sjevernog zida ćelija je klaustarski hodnik širine od oko 1 m. Ostaci, vjerovatno ćelija, naziru se i uz istočni zid klaustra. Ostali prostor, u sjeverozapadnom dijelu klaustra, veličine 14,5 x 6,0 m, je razoren kasnijim ukopima. Uz sjeverni zid ostavljeno je nekoliko grobnica, koje su nastale u isto vrijeme kada i zgrada. Kaustar je imao dva ulaza. Glavni ulaz, širine oko 1 m, je u istočnom zidu. Drugi ulaz, širine 0,8 m, je uz jugoistočni ugao klaustra na južnom zidu. Spajao je blagovaonicu sa klaustrom. Oba ulaza su, prema konzerviranim ostacima, imala brižljivo obrađene kamene dovratnike i pragove. Klaustar je bio popođen kamenim pločama različitih veličina, a djelimično nabijen glinom. Među kamenim pločama bilo je nadgrobnih ploča, koje su nastale u isto vrijeme kada i  zgrada. Nađen je dio jedne nadgrobne ploče sa neistrvenim natpisom na bosančici, što znači da nije bila izložena atmosferilijama, već se prvobitno nalazila u pokrivenom prostoru. (Glavaš, 1994,107

            Na južni zid klaustra nastavlja se blagovaonica, koja je u sjeveroistočnom uglu imala produžetak dugačak oko 3 m, a širok 4,5 m. Glavni prostor se nalazio zapadno od tog produžetka, dimenzija 10 x 12 m. Unutar njega je nađena kamena peć, zidana od istog smeđeg kamena kao i zvonik. Peć ima četverougaonu osnovu, veličine oko 3 x 2 m. Zidovi su debeli oko 0,6 - 0,7 m. Na istočnoj strani je otvor za ložište, a na gornjoj plohi rupa, vjerovatno za odvod dima. Ispred peći je bila kamena platforma, uokvirena zidom na bočnim stranama.

Zvonik je četverougaone osnove, dimenzija 3,0 x 2,5 m. Debljina zidova je oko 0,5 m. Ulaz je na zapadnom zidu. Prema konzerviranim ostacima, građen je od smeđeg šupljikavog kamena (sedre?) oklesanog u obliku kvadera. Između horizontalnih redova su krečnjačke ploče, vjerovatno kao ukrasni element.

S vanjske strane zapadnog zida ostavljeno je nekoliko srednjovjekovnih grobnica in situ, dok su pored južnog zida blagovaonice ostavljena četiri kasnija groba sa nadgrobim kamenjem, vertikalno pobodenim uz uzglavlje.   

Izuzetno brojan pokretni arheološki materijal potječe iz nekoliko razdoblja, od  prahistorijijskog do kasnog srednjeg vijeka. Iz prahistorijog perioda pokretni nalazi se pripisuju bronzanom i željeznom dobu. Antički materijal sadrži ulomke kamenih nadgrobnih spomenika,  novac i brojne ulomke keramičkog posuđa i amfora. Kasnoantičkoj bazilici su pripadali kapiteli oltarne pregrade.

Iz kasnog  srednjeg vijeka potječu dijelovi kamene plastike, novac i pečatnjak modenskog biskupa Guida iz prve polovine XIV stoljeća, nadgrobne ploče, i ploča s glagoljičkim natpisom iz 1386. godine. Brojan keramički materijal dijeli se na domaću i uvoznu glaziranu keramiku, i ulomke pećnjaka. Također je nađeno mnogo ulomaka staklenih čaša izrađenih u venecijanskim i njemačkim radioniicama. Među materijalom izrađenim od metala, osim brojnih klinova, pronađen je zasun za vrata, šarke i dijelovi okova i potkovica, nožića, britva i čekić, sve od željeza.  Od ostalih metalnih nalaza ističu se kopča od bakrene žice, bronzana igla, srebrni lim. U jednoj od ćelija, na dnu kulturnog sloja, uz dvodjelnu srebrnu i pozlaćenu kopču, nađen je pečatnjak (tipar) biskupa  Modene Vida, koji se pripisuje Guidu de Guisio (1318-1334). Pretpostavlja se da je on bio papin legat kojeg spominju historijski izvori, ne navodeći njegovo ime, koji je posjetio bosanski dvor oko 1330. godine da izrazi zahvalnost banu Stjepanu II Kotromaniću za naklonost prema franjevcima. Prolazeći kroz Livno, ostao je bez pečatnjaka na neobjašnjiv način. (Glavaš, 1994, 108-110; Vrdoljak, 1994,  120

Svi nalazi su pohranjeni u Franjevačkom muzeju-galeriji u Gorici (Livno). Nalazi nisu objavljeni i zato nisu (u cjelosti) dostupni javnosti.

 

3. Dosadašnja zakonska zaštita

Nije vršena jer je lokalitet istraživan i konzerviran u periodu 1991-1995. godine.

 

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi 

1974. godine,  pri gradnji bolnice, fra Bono M. Vrdoljak je otvorio dvije male sonde kod jugoistočnog i sjeverozapadnog ugla kapelice.

1991. godine izvršena su djelimična iskopavanja pod rukovodstvom Tihomira Glavaša, višeg kustosa u Zemaljskom muzeju u Sarajevu i fra Bone Vrdoljaka iz Samostana Gorica u Livnu, uz saradnju i nadzor stručnjaka iz Republičkog zavoda za zaštitu kulturne i prorodne baštine iz Sarajeva.

1993. godine započela je druga kampanja, a 1994 -1995. godine završni radovi na iskopavanju.

1995 -1996. godine vršeni su konzervatorski radovi pod nadzorom Mate Zekana, arheologa iz Muzeja hrvatskih arheoloških starina, Split, a uz djelimičnu finasijsku podršku Ministarstva kulture Republike Hrvatske, kroz angažiranje Konzervatorskog odjela Državne uprave za kulturnu i prirodnu baštinu u Splitu, tj. stručne pomoći konzervatora Ive Vojnovića.

Pokretni arheološki materijal se nalazi u Muzeju-galeriji Gorica u Livnu.

 

5. Sadašnje stanje dobra

Uvidom na lokalitetu, dana  19. maja 2004. godine, ustanovljeno je sljedeće: osim visoke trave koja pokriva poneku grobnu ploču, ostalo je u korektnom stanju. Uz desnu obalu Bistrice podignut je niski betonski zid, tako da je lokalitet zaštićen od daljnjeg plavljenja i ispiranja terena, a lokalitet od bolnice dijeli solidna žičana ograda.

 

III - ZAKLJUčAK

            Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom (“Službeni glasnik BiH”, br. 33/02 i 15/03), Komisija donosi odluku kao u dispozitivu. Odluka je zasnovana na sljedećim kriterijima:

A)Vremensko određenje

B)Historijska vrijednost

C)Umjetnička i estetska vrijednost

            iv. Kompozicija

            v.  Vrijednost detalja      

D)čitljivost (dokumentarna, naučna, obrazovna vrijednost)

i.  Materijalno svjedočanstvo o manje poznatim historijskim  razdobljima

ii. Svjedočanstvo o historijskim mijenama

iii. Svjedočanstvo o određenom tipu

E)Simbolička vrijednost

i. Ontološka vrijednost

ii. Sakralna vrijednost

iii.Tradicionalna vrijednost

iv.Vezanost za rituale i obrede

v. Značaj za identitet skupine ljudi

F)Ambijentalna vrijednost 

ii. Značenje u strukturi i slici grada

            G)Izvornost                                  

v. Duh i osjećanja

vi. Položaj i smještaj u prostoru

           

Sastavni dio ove odluke su:

-     kopija katastarskog plana,

-     fotodokumentacija,

-     grafički prilozi.

 

Korištena literatura      

U toku vođenja postupka proglašenja dobra nacionalnim spomenikom BiH,  korištena je sljedeća literatura: 

1912.    Jelinić, fra Julijan, Kultura i bosanski franjevci, I, Sarajevo, 1912. 

1981.    Kovačević-Kojić, Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države 

1994.    Glavaš, Tihomir, Otkrivanje sv. Ive (dosadašnji rezultati istraživanja prvog franjevačkog samostana u Livnu), u :Livanjski kraj u povijesti, Split - Livno 1994, 105-113 

1995.    Vrdoljak, M. Bono, Franjevački samostan sv. Ive u Livnu tijekom 14. i 15. stoljeća, u: Livanjski kraj u povijesti, Split - Livno 1994, 115-125

groblje_sv_ive_1groblje_sv_ive_2groblje_sv_ive_3groblje_sv_ive_5groblje_sv_ive_7





groblje_sv_ive_6groblje_sv_ive_4groblje_sv_ive_8groblje_sv_ive_9groblje_sv_ive_10