Ti si ovdje : Home // Priče // Priče Milana Krište // Učitelj Pavle

Učitelj Pavle

IspisE-mail Autor Milan Krišto Četvrtak, 22 Svibanj 2008 00:00

os_zagoricani

Bilo je to u vrijeme kada smo školu pohađali u našoj školi. Učio nas je učitelj Pavle. Crnogorac podrijetlom, po direktivi tadašnjeg režima, poslan je u naše selo naučavati djecu. On je stanovao u stanu koji se nalazio u školi na katu iznad ulaza u južnu učionicu. Svako jutro mi djeca bi dolazili pred školu i čekali njegov znak za ulazak. On bi pokucao na prozor stana što se nalazio na katu iznad ulaza u razred. Pokazao bi rukom da učenici stanu u red. Kada bi se oformio red ponovno bi rukom dao znak za ulazak u razred. Ulazak djece u razred uvijek je bio u tišini. Učenici bi posjedali u klupe, izvadili knjige i čekali dolazak učitelja.

On bi polako otvorio vrata učionice, a učenici bi ustali i kao vojska svi u jedan glas bi ga pozdravili „Zdravo“. Tada bi počela nastava. Ako je bilo lijepo vrijeme, on bi otvorio prozor koji se nalazio do ploče. Nakašljao bi se, očistio grlo, povukao bi sadržaj i iz nosa te sve zajedno ispljunuo kroz prozor. činio je to uredno svako jutro kada bi ušao i kada bi otvorio prozor.

Bio je to veliki prozor, dupli. Kada bi ga otvorio, onda je imao neku letvu kojom bi krila upočio da se ne zatvaraju u slučaju propuha. Ili ako bi bilo hladnije onda bi otvarao gornje prozore što su se kipali pomoću neke letve na kojoj se nalazila kuka kojom je izvlačio bravice na oprugu što su držale prozore zatvorenima.

Nama djeci je učitelj Pavle ulijevao strah. Da li zbog straha ili nečega drugoga nama je on bio i veliki autoritet. Slijepo smo ga slušali u svakom pogledu. Što god bi on rekao da napravimo, mi bismo vratove polomili kako bi to što prije učinili. Kada je trebalo otići po cigare u zadrugu što se nalazila u kući Garana Lozančića u Potočanima, nije mu trebalo nikoga posebno nagovarati niti puno čekati da se dragovoljci jave. Kako bi bio dosljedan svom autoritetu, znao je reći onima koje bi odabrao da idu po cigare da - dok on misli da su tamo u Potočanima, oni se trebaju vratiti. Tako bi dragovoljci dušu ispustili trčeći od škole do Potočana i natrag. On to gotovo nikada nebi pohvalio. Uvijek je imao zadršku i inače je rijetko nama učenicima davao do znanja da smo dobri, da dobro učimo. Kako nismo na to navikli,  nama to nije nedostajalo. Važno je bilo ne biti u školi pa makar se i duša ispustila od trčanja.

O našem učenju i njegovim pedagoškim mjerama ima se što reći. Svako neznanje kažnjavao je lošim ocjenama. To i nije tako loše kada bi samo ocijenu dao u imenik. Znao je negativne ocjene nama djeci pisati tintom i perom na dlanove ruku a dječacima koji su bili inače nestašni, zbog neznanja, negativne ocjene nerijetko je znao napisati crvenom tintom na čelo. Posebno im je znao priprijetiti i naglasiti da ocjene ne smiju bristi dok ne dođu kući. A oni bi da ne dođu u kuću s tako napisanom ocjenom, kožu ribali grubim kamenjem, pljuvačkom kvasili i strugali do krvi, pa su, kad bi kući došli tražili izgovore odakle im to crvenilo na čelu i dlanovima. Nisu otkrivali stvarne razloge svojih boli.

Jedna od njegovih pedagoških mjera bile su batine. Za bilo kakvo neznanje, nenapisanu zadaću, neuredno pisanje, ružnu riječ, psovke, konfliktne situacije između djece uvijek bi dijelio batine. To nebi bile samo batine šibom. Znao je dječake vući za uši. Uvrtao bi ih i povlačio. Posebno bolno je bilo povlačenje za zulufe i uvrtanje kose na tom mjestu. Dječaci bi se od uvrtanja savijali, izvijali i izdizali, a on bi nemilice i dušmanski za inat sve više uvrtao kosu na zulufima i kada bi mislili da je popustio on bi tada nemilice i neočekivano zadao šamar po nježnom dječjem licu. Obrazi bi se zažarili, zulufi bi od boli utrnuli.  Suze bi na oči navirale a srce bi se kidalo od nanesene nepravde i boli. Vrištalo bi od jada svako dijete, ali se ponos nije dao. Nerijetko je šamaranje znalo biti po jednoj pa po drugoj strani lica naizmjenice.

Druga njegova pedagoška mjera bila je batinanje šibom. I tu bi na dječjim dlanovima redovito iskazivao svoj bijes. Tukao bi iz sve snage po osjetljivim dječjim dlanovima tankom vrbovom šibom, što bi je kažnjeni sam ubrao na vrbi što je rasla kod školske čatrnje. Stisnutih zubi dječaci bi trpjeli šibanje a suzne oči odavale bi silnu bol i vatru što je pekla male dječje dlanove. Vraćali bi se pognutih glava na svoja mjesta. Lagano drhteći na školskoj klupi bol u dlanovima su blažili sjedeći na dlanovima. Suze bi tada počele iz očiju teći, a tihi jecaji odavali su bol što je parala grudi i poniženje što je cijeli razred sve to gledao. Svi su suosjećali jedni s drugima. Jer znali su, još do kraja nastave to se i meni može dogoditi. I događalo se vrlo često.

Možda jedna od najbrutalnijih njegovih pedagoških mjera bilo je udaranje držalom za pero po nježnim dječjim prstićima. Dijete bi skupilo prste jedne ruke tako da su vrhovi prstiju stajali poravnati i čvrsto skupljeni jedan do drugoga. On bi tada uzeo držalo za pero što se tintom pisalo pa bi kao i inače, dušmanski udarao po vrhovima prstiju, noktima i jagodicama. Ti udarci su stvarali neizdrživu bol. A on bi, takav se osjećaj sticao, samo uživao u muci koju bi kažnjenik morao podnositi.

Nikome djeca svoje jade s batinama nisu govorila. Ni kući kad bi došla nisu majkama govorila koliko su i zašto danas batina dobila. Ako bi se kadgod odala, onda bi i majke znale šibom im dati do znanja da se u školi ne smije biti bezobrazan, da se druge ne zavrziva, da je učitelj u pravu i neka tuče. Znale bi reći, da ste dobri nebi vas nitko tukao. Ovako kad ste zaradili tako ste i dobili. One  zapravo nisu znale da djeca batine u školi najčešće dobivaju bez ikakva valjanog razloga.

Njegove pedagoške mjere nisu imale kraja. Zatvor je bio nešto što su djeca posebno teško prihvaćala. čim nisu došla s drugom djecom kući, znali su svi gdje su djeca završila. Zanimljivo, majke se nisu brinule što je s djecom. Znale su da su u zatvoru i tome se nije pridavala tolika pozornost. Najgore bi bilo ako je nešto trebalo napraviti kod kuće, pa kad na vrijeme djeca nebi došla, onda bi slijedile poslije zatvora batine. Tada bi se dobilo za sve, i za jedinice u školi, i za zatvor poslije nastave, i za krave što zbog zatvora nisu na vrijeme na vodu potjerane, i za drva što zbog zatvora nisu u kuću do mraka unesena, što su magarad ostala preko noći vani.

Jednom je tako nas nekoliko ostalo u zatvoru. Između ostalih sjećam se, s nama je tada bio i Gazda Vinka Sučkina. Naravno da nas je sve pogađalo to što ćemo ostati u zatvoru. Mi smo se uglavnom svi pomirili s time da je zatvor nešto što moramo izdržati i tu druge nije bilo. Samo se Gazda nikako s time nije mirio. On je protestirao da će otići kući. Učitelj je već bio otišao u stan. I stvarno. Dok smo svi mi ostali sjedili u klupama, on se ustao iz klupe i na vrata. On na vrata, učitelj na vratima. Što mu je preostalo nego vratiti se u klupu. Tada učitelj odluči pa pred svima veli da će zaključati učionicu. Zatvorio je vrata. čulo se zaključavanje.  Gazda je tada počeo plakati na sav glas. Najednom se začulo otvaranje prozora. Svi smo iznenađeno gledali Gazdu kako ga otvara i počinje se penjati da bi iskočio van. U to vrijeme otvore se vrata učionice koja nisu bila zaključana. Ušao je učitelj i na naše iznenađenje smijući se zaustavio Gazdu da ne iskoči kroz prozor.  Taj puta nas je odmah pustio kući.

Učitelj je u svojim pedagoškim mjerama doista ustrajavao. Znalo se posebno u zimsko vrijeme dogoditi da odredi uglavnom djevojčice iz svakog zaseoka da prate što rade dječaci popodne kada nisu u školi. Nisu smjeli izlaziti iz kuće i igrati se vani. Obveza im je bila prijaviti svakoga koga bi tako vidjele. I doista ta njegova ideja pala bi na plodno tlo. Dječaci se nisu igrali vani jedno vrijeme. A nisu ni u kući za to vrijeme ništa više učili nego ranije. Onda bi kako bi prolazilo vrijeme od ideje ta mjera polako popuštala pa bi ubrzo stizala nova.  

Pranje njegova motora bila je posebna priča. Kako u to vrijeme nije bilo asfaltiranih cesta,  učitelj je motor vozio isključivo po prašnjavom makadamu. Trebalo je motor redovito čistiti a to nije radio on nego dječaci. Odredio bi po šest dječaka. Tri za jednu stranu a tri za drugu stranu motora. Dvojica bi čistili prednji kotač, amortizere, blatobran prednje svjetlo i volan, druga dvojica središnji dio motora, motor, rezervoar, auspuh a treći par bi čistio zadnji kotač, paktreger, blatobran, amortizere, zadnje svjetlo i tablicu. čistilo se cijeli motor na suho, uglavnom papirom što bi ga donio učitelj. Bile su to zadaćnice od školskih zadaća što su ih pisale generacije prije.

Imao je i još jednu karakterističnu pedagošku mjeru. Zvala se kako sačuvati gumicu i šiljilo. Kako su podovi u učionici bili od jelovine, premazani crnim rabljenim uljem, u podu je bilo rupa na mjestima gdje su nedostajale kvrge. Ako bi nekom djetetu ispala gumica ili šiljilo, on bi tu gumicu ili šiljilo polako nogom gurao do rupe u podu i ugurao bi ih. Nije pitao nikoga čije je. A mi smo generacijama znali imati gumicu ili šiljilo. Nije se to često kupovalo i nije svaki učenik to imao. Žalili smo svi za stvarima što su završavale ispod poda i svaki dan bi gledali u rupice u kojima su se njegovom krivicom krile.

Tako smo odrastali uz pedagoške mjere „učitelja“ Pavla.

Komentari (0)add comment

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 264 posjetitelja online

Novi komentari