U navedenom popisu biskup navodi da je u Mijinoj kući bilo 20 članova obitelji, a među njima i šestero djece, od kojih je vjerojatno jedan i Jozo i njegovih petoro braće Ivan, Anto, Pavo, Niko i Luka, kako u navedenoj knjizi navodi Stipe Manđeralo, a pozivajući se na djelo S kupreške visoravni fra M. Džaje. Proučavajući župne matice nigdje nisam našao zapise koji bi mogli potvrditi navedeno.
Nepoznato je kada je i kako otišao na školovanje za popa glagoljaša, ali u obitelji postoji predaja o tome, koju ću kasnije napisati, ali se prema Stipi Manđeralu, može pretpostaviti da je, kao i ostali popovi glagoljaši iz ovoga kraja, najvjerojatnije učio u sjemeništu u Priku kod Omiša (danas sastavni dio grada Omiša) koji je osnovan 1750. godine.
Službovao je Vidošima, a pri pisanju Matica kolebao se odakle je. Ponekad je kao mjesto odakle je upisivao Zagoričane, ponekad Dobro, a ponekad Osićane. To je vjerojatno stoga što je rođen u Zagoričanima ali je sigurno dio života proveo u Dobrom, ili još preciznije u Osićanima (koji se jedini od dobranjskih zaselaka spominju poimenično i vjerojatno nisu bili uvijek sastavni dio sela). Stipe Manđeralo u knjizi Gospodari kamena navodi da je u Dobro tada preselio Tomo, sin don Jozina brata Ivana, koji se tu i oženio i osnovao obitelj. Ova tvrdnja vjerojatno nije istinita jer podatci iz Matica pokazuju kako je istina da se Tomo oženio iz Dobrog s Tomicom Križanović (kako je upisano u Matici vjenčanih) ili Tomicom Pavlović (kako je upisano u Matici rođenih pri rođenju njihove djece), ali je stoposto sigurno da je Tomo od Ivkovića preselio kod Zubera, jer je iz Matica razvidno da je on predak svih današnih Ivkovića u zaseoku Zuberi, a i djeca su mu rođena u Zagoričanima.
Don Jozo ili Jozip, kako se ponekad upisivao, crkvene matice pisao je uglavnom bosančicom na hrvatskom jeziku, ali sam našao i par zapisa pisanih latinicom hrvatskim jezikom. Vjerojatno je da don Jozo, kao i ostali popovi glagoljaši, nije znao latinski jezik.
Pokopan je u dobranjskom groblju (zašto i kako i o tome postoji obiteljska predaja) 1839. godine. Na malom elipsasto zaobljenom spomeniku latinicom je upisano: „Ovde opočiva domo Jozo Ivković. Bilixijo Ivan 1839 na 7 lask“, kako je pročitao Stipo Manđeralo.
Iako gore navedena godina na spomeniku meni više liči na 1889. u Maticama umrlih nalazimo da je don Jozo umro 7.ožujka 1839. samo mi nije jasno da je Ivan isti dan podigao i upisao slova na spomeniku, a predaja govori da je don Jozo u dobranjsko groblje ukopan silom prilika tj. viša sila nije dopustila da se on pokopa negdje drugdje. Iz te predaje proizlazi da mu ni ukopno mjesto na dan ukopa nije bilo određeno, a kamoli podignut spomenika i na njemu urezan natpis.
< « | » > |
---|