Ti si ovdje : Home // Priče // Priče Milana Krište // Doček "Nove godine"

Doček "Nove godine"

IspisE-mail Autor Milan Krišto Petak, 28 Prosinac 2007 13:26

cestitkanovagodinaBilo je to vrijeme između Božića i Nove godine. čekala se 1979. Vrijeme je bilo za to doba godine izuzetno toplo i ugodno. Kao da je proljeće.
Fabo je već studirao u Banjaluci a ja sam bio maturant. Došao je za božićne blagdane kući pa je bilo logično da će i Novu godinu dočekati kod kuće. Tako je i bilo.
Stara godina je bila, vrijeme sunčano i toplo. Njegovi su tada imali Opela Rekorda 1700. Bio je to za ono vrijeme prekrasan i veliki auto. Jedan od rijetkih auta u selu. Fabo me zovnuo da mu dođem pomoći skinuti zimske gume. Bile su to one zimske gume što su na sebi imale čavle. čavlarice su ih zvali. Kad bi se vozilo s njima po asfaltu, čula se čudna buka od tih čavala što je dosta smetalo i iritiralo u vožnji. Zato je Fabo odlučio skinuti te gume. Na koncu vrijeme je bilo prekrasno kao da je zima prošla i došlo proljeće pa gume više nisu trebale.

I tako nas dvojice cijelo popodne oko auta. Skinuli te zimske gume i stavili ljetne, oprali auto izvana, očistili i uredili iznutra. Večeras se čeka Nova godina pa je bilo normalno da i auto bude čist.
Dok smo mi sređivali auto, veli Fabo da bi mogli večeras negdje na doček. Kaže u Žabljaku su organizirali doček Nove godine. Ima tamo cura pa bi bilo zgodno otići. Zna on i gdje se to organizira i tko organizira. Na koncu ne moramo ništa plaćati a i poznajemo puno momaka i djevojaka tamo. I rodbine imamo puno u Žabljaku pa je eto s te strane bilo normalno odlučiti se tamo za doček.
Pao je mrak. Bilo je, onako, pomalo hladno navečer, ali ništa posebno hladnije u odnosu na protekle večeri. Fino obučeni, obrijani i namirisani uputimo se mi čistim i sređenim autom prema Livnu. Gume nisu pravile onu buku na koju smo tih dana bili navikli, što smo odmah primijetili i bilo nam je drago što smo ih stavili. Dođemo u Žabljak. Nismo dugo tražili mjesto gdje je bio organiziran doček jer je on znao već gdje je. Bilo je to u novoizgrađenoj kući koja nije imala ni prozora ni vrata niti je bila ožbukana. Hladno je bilo unutra kao da je bilo vani a možda i hladnije. Prozori su bili zatvoreni daskama. U jednom dijelu, sad bih rekao dnevne sobe, bio je gramofon priključen na velike zvučnike s kojih je dolazila glasna glazba. Svjetla su bila prigušena jer su dolazila iz raznobojnih sijalica što su visile po stropu i zidovima. čak su na jednom zidu bile treptale i lampice za bor. Nekoliko momaka, prije bi se reklo odraslijih dječaka i djevojčica njihalo se lagano u ritmu glazbe na sredini prostorije, dok su ostali stajali naslonjeni na neožbukane zidove od cigle i promatrali ove što su plesali. Pilo se i pivo i sokovi. Da li se plaćalo, ne sjećam se? Znam samo da se moglo popiti i to bez nekih ograničenja.
Tako je prolazila večer. Glazba se izmjenjivala. Malo brzih ritmova koji bi podigli veći broj plesača na sredinu prostorije pa onda lagana sentiš glazba uz koju su plesali rijetki parovi. Fabo je imao djevojku u Žabljaku. Zato smo u stvari i došli tamo na doček. Plesao je s njom, razgovarao, izlazio van, vraćao se.
Ja sam kao i neki drugi stajao uza zid i promatrao plesače na sredini prostorije, pijuckao neki sok i onako pomalo se povremeno zanjihao u ritmu glazbe. Tu i tamo bi naišao netko od momaka koje sam poznavao. Popričali bi, nasmijali bi se nekoj dosjetki, preporučili bi mi neku djevojku i tako je prolazila večer.  A tu su bili i naši rođaci što su živjeli u Žabljaku pa nije bilo problema sa društvom. U jednom trenutku, dok je svirala lagana glazba, meni je prišla do tada nepoznata djevojka i zamolila me da s njom otplešem jedan ples. Nisam to, iskreno, očekivao. Pomalo zbunjen, iznenađen pa i uplašen, dobrano sam se zacrvenio ali  sam pristao. Plesali smo. Imao sam osjećaj, cijelu vječnost. A zapravo je to bio samo jedan ples. Ni riječi nismo prozborili za vrijeme tog prvoga našega plesa, barem se ja ne sjećam. Možda mi je rekla kako joj je ime i odakle je, ali ja od toga ništa nisam čuo niti zapamtio. Samo smo se vrtili u ritmu glazbe. Jedva sam dočekao da ista prestane kako bih mogao izaći van na zrak. Bilo mi je strašno jer me je djevojka iznenadila a i ja sam po prirodi u to vrijeme valjda bio stidljiv pa je sve zajedno izgledalo možda i smiješno. Ples je konačno prestao i ja sam izašao van. Izašla je i ona za mnom.
autousnijegu2Vani je bilo prekrasno. Padao je gusti snijeg kao da ga netko istresa iz rukava. Već je dobrano prekrio zemlju što je ukazivalo na to da pada već jedno vrijeme. Stajali smo tako u mraku, upoznali se, malo pričali i opet se vratili unutra. Dok je glazba svirala, mladost bi u ritmu plesala. Plesali smo i mi, sada već bez straha i grča. Svaki put kada bismo izašli vani, snijeg je bivao sve veći i imao se osjećaj da sve gušće i više pada.
Bližila se ponoć.  Nova godina je dočekana u ritmu glazbe. Plesalo se i veselilo uz piće i veselo društvo. Poslije dočeka nismo dugo ostali tu. Djevojka s kojom sam bio, predložila je da odemo kod nje u kuću. Bili smo kod nje ne samo nas dvoje nego i Fabo sa svojom djevojkom. Sjedili smo i razgovarali o svemu, šalili se. I kavu smo popili.
Ponoć je već odavno bila prošla kada smo odlučili krenuti kući. Oprostili smo se, sjeli u auto i i krenuli put sela. Tada je započela naša kalvarija. Snijeg je nemilice padao sve jače i jače. Cesta je bila pokrivena toliko da se jedva nazirala. Znali smo put pa smo lagano autom milili između kuća i zidova na Brini. Još dok smo išli po ravnim uličicama i niz brdo, sve je bilo u redu. Auto je išao bez proklizavanja do mostića i uzbrdice prema Gorici. Tu počinje prvi puta  proklizavati, šlajdrati i mučiti se. Kako na tom dijelu nije bilo svugdje asfalta, uspjeli smo se nekako uspeti do Gorice. Mislili smo, valjda je ralica već prošla prema selu pa će nam biti lakše po glavnoj cesti. Međutim, čim smo skrenuli prema Goričkom groblju, vidjeli smo da ralica nije još prošla, nego samo rijetki tragovi vozila što su prošla prema selu, označavali su cestu.
Nastavili smo vožnju. Već kod groblja borba vozača, motora i snijega počinje dobivati novu dimenziju. Auto ide, ali kao da stoji. Na jedva jedvite jade dovukosmo se do zavoja prema Sučića kućama. Snijeg je nemilice padao. Sada ga već i bura počinje nositi. Cesta se gotovo ne vidi od silnih pahulja. Imao se osjećaj da ih je svjetlost farova još više privlačila na sebe.
Nismo puno pričali, osim što smo obojica zaključili da zimske gume nismo trebali skidati. Pa tek je prosinac mjesec završio, prava zima tek dolazi. Ali tu se nije moglo ništa osim moliti Boga da nekako izađemo iz Fratarskog gaja na Begovaču. Onda će biti lakše jer je manje brdo. Tako je i bilo. Uz silnu muku vozača da održi auto na cesti i buku motora, proklizavanje zadnjih kotača, jer je auto imao zadnju vuču a motor mu je bio naprijed, nekako smo uspjeli izaći na Begovaču. Mislili smo, tu je kraj našem strahu i neizvjesnosti.
Međutim, prava bitka tu tek počinje. Bura je sada već bila ona prava bura što nosi sve pred sobom. Kako je snijeg padao sve jače i jače, bura je postajala isto tako sve jača i jača. Prava mećava je to bila. Cestu više nismo vidjeli ispred sebe jer su tragovi što smo ih vidjeli kroz Fratarski gaj odavno zatrpani snijegom. Kako sam ja sjedio na suvozačevom mjestu, otvorio sam prozor da bi Fabi govorio kuda treba voziti. Brzina je bila tolika da smo komotno mogli izaći iz auta i sigurno bi pješke brže prelazili određene dijelove puta. Bilo nam je gotovo nemoguće znati gdje se u kojem trenutku nalazimo. Vozila nisu niti dolazila za nama niti su nam dolazila u susret. Bili smo sami na cesti. Mislili smo pa koja bi budala po ovakvom kijametu i išla nekuda.
Jedino što smo prepoznali u jednom trenutku je bilo kada smo prolazili ispod Mesinove kuće da ulazimo u Lokve. I bez obzira što je cesta kroz Lokve ravna, jedva što smo micali. U jednom trenutku, možda u sred Lokava, auto se počne čudno ponašati. Kao da se vrti u krug. Nekoliko trenutaka kasnije shvatili smo da je suvozačeva strana vozila okrenuta na sjever a vozačeva na jug. To je značilo da se auto okrenuo na cesti i da smo se vraćali prema Livnu. Nismo ni bili svjesni da se auto okrenuo dok nismo po smjeru padanja snijega i buri što je puhala to primijetili. Brzo smo se uspjeli okrenuti jer je auto na zadnjim kotačima šlajdrao i klizio pa sam ga ja lagano s boka gurao i pomogao da se okrene. Uspjeli smo ući prema Zuberovim kućama. snijegTaj dio puta smo na naše iznenađenje lako prošli sve dok nismo došli na onaj Krištića asfalt od Škrapušine kuće do našeg sela. Auto je išao uz brdo centimetar po centimetar a ja sam ga pridržavao da se ne sklizne s ceste prema starog Joze docu. Bura je nemilice puhala, gusti snijeg je padao a u meni je i duša počela mrznuti. Nisam osjećao prste na rukama, noge su bile kao drvene a lice zategnuto kao da će puknuti od hladnoće.
Nekako smo došli do naših kuća. Koje je doba noći bilo ne znam, samo znam da sam ljepotu vremena na tu Staru godinu, taj doček i čavlarice gume dobro upamtio.

Komentari (0)add comment

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 4283 posjetitelja online

Novi komentari