zagoricani.com

Naša trafostanica

Autor Milan Krišto Srijeda, 09 Siječanj 2008 21:21

Uvijek je sa strujom u selu bilo problema, posebice po zimi. čim bi zapuhala bura počelo bi treperenje sijalica po kućama. Kako bi bura pojačavala tako bi sijalice sve češće treptale a onda bi na kraju svuda zavladao mrak. Struje bi nestalo. Ništa čudno nebi bilo što se tiče toga nestanka.

Svi su dobro znali, kad bi struje nestalo, sigurno je neće biti najmanje jedan dan dok netko ne siđe u Livno i ne prijavi. A onda je sve ovisilo od velevažnih majstora iz Elektrolivna. Kako telefona nije bilo, nije bilo niti za očekivati da to bude prije sljedećeg dana. „Majstor“ bi izašao Landroverom do trafostanice, otključao vrata, podigao sklopku i struja bi došla. To je moglo trajati najviše dvije tri minute ako bi majstor ulazio u trafostanicu na velika vrata. A ako bi samo otvorio bočna mala vrata trajalo bi tih možda minutu dvije. Po zadržavanju majstora vidjelo se da to nije bio nikakav kvar. Srećom pa narod u selu ima iskustva iz vremena kada selo nije imalo struju. Uvijek je bilo petrulje i svijeća lojanica u kući tako da nestanak struje i nije nikoga posebno iznenadio. I tako je to išlo sve dok se netko nije dosjetio stati na kraj tom jadu.

Selo opet nebi bilo selo da nije imalo svoje majstore. Kako je čekanje da struja dođe počelo postajati sve veći problem, netko od pametnih se dosjetio pa bi obio katanac na južnim vratima trafostanice. Tu je bila ta famozna sklopka koju je samo trebalo podići kada bi nestalo struje  i selo je odmah dobilo struju. Katanac bi samo formalno stajao zataknut za vrata kao da je stvarno zaključan. I tako više nitko nije žurio u Livno zvati električare da dođu popraviti struju u selo. Netko bi se uvijek našao tko bi trknuo do trafostanice podići sklopku.

Momci su znali idući na sijelo, ponekad povući sklopku pa bi selo i tada nakratko bilo bez struje. To su uredno činili Ivkovića i Mihaljevića momci kad bi išli na sijelo u Krište i Zubere a isto tako Zuberovi i Krištića momci kada bi na sijelo išli u Ivkoviće i Mihaljeviće.

Naravno, ni nama djeci to „igranje“ sa sklopkom nije promaklo. Djeca su uvijek bila znatiželjna pa su slušala što stariji pričaju. Znala su da se vrata trafostanice mogu otvoriti pa su kad god bi za to uhvatila priliku sklopku spuštala i dizala. To je trajalo sve dok Vinko Sučkin nije napravio kuću kod škole. Onda je to bilo teško napraviti jer su odmah znali da se netko od djece „igra“ sa sklopkom pa bi ga začas otkrili i potjerali od „igračke“.

Komentari (0)

Ime

Email

Naslov

Komentar

smaller | bigger

Subscribe via email (Registered users only)

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar