Raspust
Autor Milan Krišto
Četvrtak, 27 Ožujak 2008 20:45
Kao i svih nekoliko prethodnih godina, i te godine je škola završila oko petnaestog šestog. Bile su to kasne šezdesete. Iz škole smo jedino tog dana išli svi radosni i veseli. Običaj je bio trgati listove iz teka kao znak veselja što je škola završila.Teke nam više neće trebati. Knjige i udžbenici se nisu smjeli kidati. Trebali su za onu djecu što će na godinu ići u razred što smo ga mi ove godine završili. Nisu se kupovale nove knjige. Godinama su generacije djece koristile iste.
Put od škole do kuća bijelio se od istrgnutih listova. Sjećam se da su nas stariji grdili na pasja kola što smo bacili toliki papir okolo. Pogotovo zato što trava nije pokošena, pa je vjetar sve listove raznosio po okrajcima, docima, vrtlima i podvornicama. Bilo ga je i u selu među kućama, po lijama luka u baščama i krumpirištima. Nismo mi toliko svijali što su nam stariji govorili. Važno nam je bilo što smo na taj način označili kraj škole i početak raspusta.
Nismo se opterećivali pitanjem kako provesti dane preko raspusta? Na more nitko nije išao jer nije bio običaj. Iako nije bilo daleko do mora, ne sjećam se da je netko iz sela preko ljeta tamo išao. I nije nitko zbog toga niti patio, niti pravio problem. Nitko nije na more išao, pa nitko nije za morem niti čeznuo. Mi more nismo vidjeli. Pričalo se da je veliko i da nema kraja. Sjećam se kad je Mijo ćordin selio u Australiju, pričalo se kako će brodom putovati mjesec i više dana. Po tome smo znali da je more veliko.
Tu i tamo u selo bi navraćali oni što su nekamo iz sela odselili u svijet. Rijetki su bili. Oni su uz put znali svratiti na par dana u selo, vidjeti svoje bližnje, a onda bi produžili prema moru ili s mora svojoj kući. Nismo im zavidili. čudilo nas je jedino što toliki put pređu zbog par dana odmora na moru. I što tu ima toliko dobroga da se baš na more ide odmoriti – pitali smo se? I od čega se to treba odmoriti? Ja znam da se kod nas u selu nedjeljom i velikim svecima nije radilo. Ti sveci i nedjelja bili su dani za odmor. Njima se narod veselio. Ostale dane se preko cijele godine uvijek nešto radilo.
I učitelj je nedugo nakon zadnjeg dana škole sa svojom familijom otišao iz sela. Škola je bila zaključana. Podvorkinja u školi je bila Ruža Stankova koja je s vremena na vrijeme znala otići do škole, otvoriti prozore i malo prozračiti učionice.
U selo su dolazila i preko ljeta ostajala djeca naših rođaka i susjeda što su odselili uglavnom u Livno. Oni su po cijelo ljeto znali provoditi u selu kod svojih baba i didova, stričeva i strina i ostale rodbine. U početku bi bili nekako drugačiji od nas koji smo bili stalno u selu. Bili su nekako blijedi, čisti, oprani i friško podšišani. Kasnije, kako su u selu boravili, te razlike među nama nije bilo. Dok su oni na nogama prvih dana nosili bijele čarapice i sandale mi smo bili uglavnom bosonogi. Jedino ako bi išli čuvati ovce i krave onda smo na nogama imali gumene bate a rijetki tene - šangajke. Od letanja po selu, skakanja po zidovima i gromilama, pentranja po rašeljkama, klenovima i nedozrelim kruškama, jabukama i razdelijama vrlo brzo od njihovih sandala nije bilo koristi.
Igrajući se tako jednoga dana oko škole, primijetili smo da je prozor od učionice napola otvoren. Naša radoznalost odmah je pokrenula ideju. Ući svakako u učionicu i vidjeti što ima unutra. Ne znam tko je bio začetnik ideje, ali je do ostvarenja došlo vrlo brzo. Nekoga smo uspjeli podići na prozor. Iz učionice nam je mahao, pravio grimase i glupirao se. Uzimao trokut i šestar i njima mahao kroz prozor. Netko mu je dobacio: Vidi ima li kreda? Najednom se na prozoru pomoli sa punom kutijom kreda. Sjećam se bile su četvrtaste i u donjem dijelu omotane sivkastim papirom da ne prljaju učiteljeve prste. Dodao nam je tu kutiju. Za čas smo krede razdijelili. Nedugo se na prozoru promoli sa još dvije, možda tri pune kutije. Pitali smo ima li još. Bilo je. Koliko? Ne sjećam se, samo znam da nismo znali što ćemo sa tim silnim kredama.
Kući nismo smjeli nositi. Znali smo što bi nam slijedilo. Hodali smo oko sela stalno razmišjajući i kujući planove što s kredama. Ako ih negdje sakrijemo u zidovima, pokisnit će i raspasti se. Ako ih netko nađe opet neće biti dobro. Netko spomenu miliciju. Što ako netko sazna da smo ukrali sve krede pa nas prijavi. Tko će u zatvor?
Nismo dugo čekali i razmišljali. Vratili smo krede istoga dana kroz isti onaj poluotvoreni prozor. Zadovoljni što smo u tome uspjeli nastavili smo ljetne vragolije. Netko se nekome od starijih klapaca povjerio pa je po selu pukla priča kako smo ukrali krede. Vele, Doma ide u Livno prijaviti miliciji. (Doma je bila poznata po tome što je često išla u Livno pa je bilo za očekivati da bi nas mogla prijaviti). Ajme vama, čuvajte se, prijetili su nam. Taj dan nitko od nas nije izlazio nikuda. Satima smo se sakrivali po pojatama i friško uvaljenom sijenu.
Milicija nije došla taj dan. Nije ni sljedeći. Ni cijelo ljeto. Shvatili smo da su nas samo htjeli uplašiti. I uspjeli su. Netko je rekao i učitelju. Nije nam ništa htio jer je ljeto ipak bilo dugo pa je ljutnja popustila. Na koncu, nije bilo razloga. Krede smo vratili.
| < « | » > |
|---|
Još dop...
© by zagoricani.com