Ti si ovdje : Home // Priče // Priče Milana Krište // Voće

Voće

IspisE-mail Autor Milan Krišto Četvrtak, 29 Svibanj 2008 01:00

 

raseljka

Pravo voće je u naše vrijeme bilo samo želja. Grožđe (u onoj trgovini sud za sud ili kila za kilu), di koja lubenica, friška smokva i breskva bile su rijetke «prave» voćke koje smo probali. I to je bilo samo u ljetnom vremenu i to u rijetkim trenucima. Sjećam se, lubenice smo jeli isključivo kad je vršidba bila. I to ne koliko smo htjeli, nego koliko su nam mogli priuštiti. A to zaista nije bilo puno. Od lubenice bi nakon jela ostao samo najtvrđi vanjski dio kore koji ni krmad nisu htjela jesti. Ostalo smo pojeli u slast. I onaj zeleni dio uz koru koji je jedva davao naznačiti da u lubenici ima šećera i sve špice. Breskve (mi smo ih zvali breske) smo probali na čajeru, rijetko kod kuće. Onu špicu iz breskve smo pijukali i držali u ustima dok nije bila očišćena od onih končića do zadnje kapi.

A voće koje nam je bilo na domaku ruke  bilo je ono što smo u selu i oko njega mogli pronaći: jabuke, kruške, šljive, trišnje-višnje, razdelije, drinjci, trnine, šapurine, gloginje, rašeljke, orasi.

Izvan sela po docima, Šušnjovači, Polječakušama, Gredi, Vrbovnicima, Pavlovoj ogradi, Kuku, Klačinama, Kruzima, Borovoj glavi, Osoju, Jelovači, Sodolu, Oštrulju, Ivoviku i ostalim mjestima brali smo: divlje trešnje, kruščice, jabučice-duvakinje, mukinje, berekinje, borovnice-vrisine, lišnjake. Bile su tu i druge delicije: jagode, kupine, ljutika, bukvići, rišci, pečurke.


SEOSKO VOćE 

Zabranjeno voće ili «Rano voće»

 

Razdelije

«Rano voće». Naravno da nije rano, ali je rano brano pa je stoga rano. Jer, već u proljeće, gotovo prije nego se u cijelosti razvije lišće, probavali smo plodove razdelije. Otprilike kad su bili veličine zrna graška počeli smo ih brati. U stvari nismo ih normalno brali nego je to bilo «krkanje» kako smo zvali krađu voća. Uvijek strahujući da će nas netko vidjeti i potjerati krkali smo se bez  obzira na strahove i neizvjesnost pothvata. I ma koliko puta nas potjerali, vidjeli, dohvatili i prijavili majkama, uvijek smo se vraćali u šćetu. Želja za voćkom je bila ogromna, neutaživa.

Koštica rane razdelije je bila bijela, mekana i puna vode. Znali smo polako jesti zeleni dio da oslobodimo košticu kojoj bi onda stiskajući između prstiju, sadržaj špricali jedni na druge. Inače, rane razdelije su bile toliko kisele, da je kod zagriza u razdeliju pljuvačka navirala iza ušiju. Onaj tko bi gledao kako smo grizli razdelije, gutao bi pljuvačku što je navirala na sve žlijede u ustima.

Neke razdelije u selu bi uspjele dozreti jer su ih svi ukućani danonoćno čuvali.

 

Jabuke

jabukaU selu nije bilo puno stabala jabuka. Tek nekoliko kuća ih je imalo i ljubomorno čuvalo od drugih. Nitko nikada nije vidio niti doživio da je koja od navedenih jabuka, u to vrijeme, makar jedan plod iznijela do kraja. Nitko nije upamtio, odnosno ubrao, zrelu jabuku ni sa jednog stabla. Jednostavno nije se znalo kako izgleda zrela jabuka. Brane bi bile čim bi pokazale oblik jabuke, bez obzira što tako nedozrele nisu imale nikakav okus. Obrane bi bile kad bi počele dobivati oblik i okus prave jabuke. Neke, koje su se znale najdulje održati, momci su znali u jednoj noći sve pobrati bez obzira što su ih čuvali i oštri psi i svi ukućani. Kako su obrane i tko ih je obrao, to je bila tajna što su je znali samo momci i obrane jabuke.


Kruške

kruskaJoš rjeđe su u selu bile kruške. Sjećam se da je jedina kruška kod Krišta bila Nike Zrnušina u Docu kod magaze. Drugih krušaka, koliko znam, nije bilo. Ni ona kao ni jabuke nikada nije iznijela ni jedan plod do kraja. Bez obzira što su je čuvali svi odrasli Zrnušići obrala bi je djeca čim bi prvi plodovi pokazali svoju formu. A Zrnušići su imali puno djece pa nije bilo čudo što su se sama njihova djeca krkala u njihove kruške. A rane kruške su bile toliko tvrde i bez okusa da se nisu mogle žvakati. No, svejedno su ih svi nastojali probati. Iz Jarčišća bi na krušku bacali kamenje kako bi otresli koji plod, a onda niz liticu i kroz grmlje pa po krumpirima traži stresene kruške. Ako bi netko zagalamio, onda bi bila muka uz liticu se popeti i ponovno pobjeći u Jarčišće.

 

Šljive

sljiveŠljive su u selu bile malo brojnije od drugoga voća. Imali su ih gotovo svi u selu. One su se nekako znale održati dok ne počnu plaviti. Vjerojatno na njih nitko nije navaljivao jer su inače bile vrlo kisele i trpke. Jedino što su djeca sa stabala šljiva brala, čekajući da dozriju šljive, su bili rogači. A onda, čim bi šljive počele dobivati plavkastu boju, postajale su metom dječjih ataka.

 

Višnje – trišnje

trinjaU selu je bilo nekoliko trešanja. U stvari nisu to bile trešnje nego višnje. Nije u stvari bilo bitno, znam da smo ih mi zvali «trišnje» i tako nek ostane. One su uglavnom uvijek doživjele dozrijevanje. A onda bi postale metom svakog prolaznika. Tko bi god bacio pogled na jedre tamnocrvene plodove, želju da ih proba nije mogao tako lako skriti. Najviše su trišnje privlačile poglede djece i budile razne ideje i planove kako do njih doći a da to nitko ne dozna. Jedina nezgoda u svemu je bila ta što je stablo trišnje bilo potkresano tako da je krošnja bila izvan dohvata sa zemlje. Pametni su bili oni što su ih imali. Uvijek su smišljali nove načine kako spriječiti krkanje. Neki su kerove vezali za stabla, pravili im kućice ispod krošnje, noću spavali pod stablima. I bez obzira na to, trišnje bi bile uglavnom obrane prije stvarnog termina za branje. Zanimljivo, svake godine je tako bilo. Gazda bi čuvao i ne bi sačuvao trišnju od neželjenog branja. Uvijek bi ga počinitelji «našli na spavanju».

 

Drinjci

drinjakU selu nije bilo puno drinjaka. Dva su bila u selu kod Krišta. Oba kod Rgušine kuće (sada Mate Kelave). Jedan je bio iza kuće na Klancu a drugi u ogradi kod Perkove kuće. I jedan i drugi bili su metom dječjih krađa. Nije ih bilo zgodno brati jer su bili u kamenjaru pa je pristup do njih bio težak. Kad bi djecu netko potjerao, bilo je problem bježati preko silnih kamenja i litica. Posebno onaj kod Perkove kuće je bio nezgodan jer je Mara uvijek mogla vidjeti kradljivce. Pa iako nije bio njen drinjak, svejedno bi na sav glas zvala « Anđu» Rgušu, i proklinjala djecu što beru zabranjeno voće. 

 

Orasi

orasiOrasi su u selu bili najbrojnije voće. Oni su rijetko voće u selu koje je moglo bez problema i posebnog čuvanja dozrijeti. A dozrijeti su mogli samo zahvaljujući tome što nisu bili jestivi dok ne počne pucati ona zelena opna i dok ne počnu ispadati iz te opne. Problem je jedino djeci predstavljalo to što su orasi kad se s njih skine ona zelena kora, ostavljali tragove na rukama. Prsti i dlanovi bi poprimili smeđu, skoro crnu boju koja se ničim nije mogla oprati. To je djeci predstavljalo ogroman problem jer se u školu nije smjelo prljavih ruku. A tragovi od orasa su se smatrali prljavštinom, pa se djeca nisu baš olako upuštala u avanture branja orasa. Učitelj im nikada nije opraštao prljave ruke makar su one bile prljave od orasa. Kad bi želji bilo teško odoliti onda bi se ubrao koji oras. A ruke bi onda na hrapavo kamenje i betonske zidove trljali kako bi očistili tragove orasa. S mukom su uspijevali. Samo su dlanovi danima žarili od struganja.

 

 

SEOSKO VOćE

Svačije voće ili Da li je voće?

 

Rašeljke (divlje višnje)

raseljka02Rašeljke su bile možda najbrojnije voćke u selu koje su bez ikakvih problema dozrijevale. Bilo ih je posvuda. Rasle su iz zidove, iz litica, u baščama, oko kuća i pojata, svuda. Rašeljke su bile prelijepo voće, posebice kad bi u proljeće procvjetale. Međutim, plod rašeljke je sitan. Najveći njegov dio zauzela je koštica. Zreo plod nije imao baš neki okus. Gorak je bio, nekako čudan. Nismo ga voljeli pogotovo što bi se, igrajući se u hladovini rašeljaka, znali svi uprljati. I robu i tijelo. To se nije dalo oprati pa su nas majke znale dobrano istući kad bi kući došli.

Rašeljke su najviše voljele ptice. Njima je posebno zbog veličine ploda, odgovarao.

 

Trnine

trnjine-granaTrnine su rasle uglavnom izvan sela. Nitko ih nije branio. Nisu bile zabranjeno voće. Dok ne dozriju trnine, djeca su obično brala njihove rogače. Nisu bili Bog-zna kako ukusni, ali kad nije bilo drugog voća, oni su bili dobri. Trnine su dozrijevale u jesen kada su se i brale. Obično kad postanu potpuno mekane, bile su i najukusnije. Najviše ih je bilo u Klačinama i u Vrbovnicima.

 

Šapurine

Najzastupljenije voće su bile šapurine. Svuda su rasle. I u selu i oko sela. I u planini. Brale su se uz jesen kad bi dozrele a najbolje su bile kad bi opalo lišće sa grana. Tada su bile potpuno zrele i najlakše ih se moglo brati. Mekane su bile pa su nas majke slale da ih beremo a one su ih sušile na tavanu za zimu – za čaj.

Inače, šapurine su se svojevremeno brale i otkupljivale u Dobrom a koristile su se za spravljanje pripravaka, obično u industriji za preradu voća (marmelade, džemovi, čajevi). Stotine kilograma šapurina su ljudi predavali u otkupu. To je bila prava pošast. Svatko je brao šapurine.  U to vrijeme, bila je rijetkost vidjeti neobranu šapurinu.

 

Gloginje

gloginjeGloginje su rasle isto tako, svuda oko sela. Rijetko se mogao naći grm gloga u selu. Nitko gloginje nije brao da bi se njima hranio. Rijetki su bili oni koji su znali da je glog ljekovita biljka pa su ga zato rijetki i brali. Obično kad je bio u cvijetu. Oni bi i plodove brali, vjerojatno za čaj.

Djeca su brala gloginje jedino iz radoznalosti. Jela su jedino one malo krupnije i to samo kad su potpuno dozrele.

A onda bi se jedino ptice njima hranile, posebno vrane i vrapci preko zime, jer su gloginje dugo ostajale na granama.

 

O šumskom voću čitajte u nastavku.

 

Pitanje: Što je to RIŠAK?

Najbolji odgovor nagrađujemo posebnim darom. Dar je tajna do daljnjega.

Komentari (5)add comment

RUŽICA ZELIĆ said:

0
Pitanje?
Šta se može raditi od drinjaka. I ako znate molim Vas recept. Unaprijed hvala!
August 10, 2011

Drago Mihaljević said:

Drago Mihaljević
...
Pretelju što su to "njihovi rogači". Objasni dici i onima koji ne znaju.
Za gologinje nisi u pravu da ji nismo jili, bar moja generacija. Znali smo do 2 sata odat do škole u Potočanima i, uz razna nadmetanja i igre, najviše odlomiti dobru granu i isti gologinje.
Najbogatiji izvor vitamina bili su nam gologinje i rašeljke, nji je uvik bilo u dovoljnim količinama i svugdi.
August 11, 2011

Milan Krišto said:

Milan Krišto
...
Iako cvijet drijena cvate već u ožujku, njegovi plodovi sazrijevaju tek u jesen. Obično se beru kad su plodovi sasvim sazreli, od rujna do listopada. Međutim, i nezreli plodovi drijena su ljekoviti .

Kiselkasta, još nesazrela bobica drijena upotrebljava se protiv proljeva, odljeva krvi, katara crijeva i grozničavih stanja zbog bolesti probavnog trakta.
Plod i kora drijena priređeni kao čaj, liječe bolesti crijeva. Naročito dobro pomažu kod proljeva i groznice.
Od sasvim zrelih plodova drijena pripremaju se pekmez, slatko, voćni sok i vino koji također imaju svoju ljekovitu vrijednost.
August 17, 2011

Darinko V. Mihaljevic said:

Darinko V. Mihaljevic
Rišak!
Rišak je crni ili tamnosmeđi podzemni dio biljke (plod)veličine manjeg orasa. Na presjeku ima bijelo, slatko meso koje meruši na vaniliju. Iz porodice je zemnih orasa tzv. "orašica" u koji spada i kikiriki.
Iz ploda se razvijaju dvije "žilice" od kojih jedna ide u zemlju, i od nje nastaje novi plod rišak, a druga "žilica" ide prema gori i iz nje se razvija nadzemni dio biljke tzv. "riškovina" s vrlo lipim cvitovima.
S tim smo se nekada za vrime oranja sladili i uzimali potrebne vitamine, a da nismo ni znali.
August 18, 2011

Drago Mihaljević said:

Drago Mihaljević
...
U vrime oranja dica su s posebnom radošću išla za plugom i u brazdi ma tek uzoranom «tegu», ili dok su se vozali na brani, skupljala gomolje rišaka. Kao što Darinko napisa postojale su dvi vrste rišaka. Oni manji su bili okruglasti i slađi pa su se zbog toga što su bili lipši za ist zvali još i «šenični», a veći su bili duguljasti i nisu bili baš omičiti.
August 19, 2011

Napišite komentar
smaller | bigger

security image
Upišite prikazane znakove


busy

Online

0 korisnika i 284 posjetitelja online

Novi komentari